Kolumne i intervjui

Nedžad Avdić, čovjek koji je preživio streljanje: Naš opstanak na ovim prostorima je konstantna borba

Nedžad Avdić imao je 17 godina kada je 14. na 15. juli 1995. godine izveden na streljanje, zajedno sa drugim Bošnjacima Podrinja na Brani crvenog mulja nakon što je, pokušavajući se spasiti srpskih zločinaca, zarobljen i odveden u školu u Petkovce (Zvornik).

Teško ranjen, a ne ubijen kako su zločinci mislili, zajedno sa još jednim preživjelim uspijeva se osloboditi ispod gomile tijela streljanih Bošnjaka, nekoliko dana lutaju i dolaze na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.

U genocidu mu je ubijen otac Alija. Godinama je bio zaštićeni svjedok koji je svjedočio protiv zločinaca Slobodana Miloševića, Radislava Krstića, Vujadina Popovića i ostalih. Nakon 20 godina otkriva svoj identitet, a 2020. godine, zajedno sa svojom sestrom Amelom Avdić Unkić, izdaje i knjigu “Ja, haški svjedok” u kojoj opisuje sve strahote kroz koje su prošli on, njegova porodica, ali i mnogi drugi Bošnjaci Podrinja.

S porodicom živi u Srebrenici.

Razgovarao: Alem Dedić

Godinama ste u sebi držali ono što ste proživjeli, ne samo tog 14. i 15. jula 1995. godine, nego i sve ono prije i poslije toga. Bili ste zaštićeni svjedok na suđenima srpskim zločincima u Haškom tribunalu. Kako se osjećate nakon što ste široj javnosti otkrili svoju priču?

Avdić: Moram biti potpuno otvoren. Nekad poželim da to nisam uradio, jer sam time trajno narušio svoj mir, i pomislim da sam trebao živjeti sasvim povučeno. Ali, živjeti u Srebrenici potpuno mirno i gledati to sve oko sebe, nije bilo moguće. Svjedočiti o tome je bila obaveza, moralna obaveza, moja misija u širenju istine, ako se može tako reći. Bog me spasio da bih svjedočio. Naravno, u početku sam osjećao izvjesno olakšanje, ali i zadovoljstvo, da mogu svjedočiti, da mogu zločincima pokazati da sam živ, da sam preživio, uprkos njihovim namjerama da nas sve pobiju, zagrnu u masovne grobnice i da nikad svijet ne sazna za taj zločin, a da oni šetaju i hode po našoj zemlji kao “civilizirani” ljudi.

Međutim, kako vrijeme prolazi, sve je više onih koji žele da čuju živu riječ o tim strašnim iskustvima. Ali kako sam ja čovjek, ljudsko, živo biće, nisam mašina, govoriti o tome je iscrpljujuće, i nešto što utiče i na moje zdravlje, iziskuje mnogo emocija i ponovno suočavanje sa svim onim što sam preživio. Sve to utiče i prenosi se i na porodicu, htio to ja ili ne htio, i ne znam koliko dugo ću to moći činiti. Eh, upravo jedan od razloga je objavljivanje moje knjige, koja će, nadam se, nastaviti tu moju misiju – misiju širenja istine.

 Nakon što sam Vašu pročitao knjigu imao sam mnogo pitanja i fasciniranost činjenicom da Vi živite funkcionalan život uprkos svemu što ste prošli. Kako ste uspjeli sačuvati pribranost i nakon svega kako je Vaše mentalno i fizičko zdravlje?

Avdić: Kao što sam djelomično spomenuo u prethodnom odgovoru, a spominjano je i u knjizi, proći takvo iskustvo, a imati nenarušeno zdravlje, i fizičko i psihičko, to je nemoguće. Da smo od kamena, smrvili bismo se. Ono što je najvažnije, i što pomaže mojoj pribranosti, zdravlju i kondiciji, jest otvoreno suočavanje s time i prihvatanje činjenice da sam to preživio, prihvatanje svoje uloge koju mi je sudbina očito namijenila. Druga stvar je ta što ja sebe nisam smatrao žrtvom, odbijao sam to da prihvatim, i da me treba sažalijevati. U inat sam vratio svoj život i odlučio da uspijem. Gledavši i prihvativši to tako, puno lakše se to sve podnosi. Naravno, nikad se ne mirim s realnošću koju nam nameću, i ta moja svojevrsna borba mi daje snagu da nastavim, da idem dalje, da savladavam mnoge uspone, a valjda i jeste zadovoljstvo, ono što nas hrani, u podnošenju uspona, kako jedan poznati pisac kaže, a ne život na vrhovima planina.

Vaša knjiga slikovito opisuje sve ono kroz šta je prošla Vaša porodica, Vi, ali i mnogi drugi Bošnjaci. Šta biste željeli da dječaci i mladići koji stasavaju sada znaju, a što Vi možda u momentima pred streljanje niste znali?

Avdić: Prije svega, poželio bih da nikad ne dođu u takvu situaciju u kojoj sam se ja našao, ne svojom voljom. Čak ni mojim dušmanima, to ni njima ne bih želio.

Naša zemlja, i mi kao narod, Bošnjaci, nikad nismo prestali biti meta predatorskih želja i namjera iz susjedstva, što je očigledno i na dnevnoj bazi se pokazuje. Tako da će, mladići koji stasavaju, morati mnogo više raditi na tome, kroz školu, preko svojih budućih profesija i na razne druge načine i u skladu sa svojim sposobnostima i kapacitetima, moraće učiti o našoj prošlosti, insistirati na činjenicama i braniti istinu. Jer, vidimo, nažalost, da su činjenice i istina o našoj nedavnoj prošlosti pod opsadom. To moram reći baš ovim riječima. Moraće sve ovo raditi, ne da nam se ne bi ponovilo, nego da se ne nastavi ono što je samo stalo u julu 1995.

Ono što bih želio da naglasim, uprkos svom iskustvu i hororu koji sam proživljavao od samog početka rata, juli 1995. ipak nisam očekivao, mislio sam da je to nešto nemoguće, da nije čovjek spreman da padne tako nisko, da to dozvoli sebi, a eto dozvolio je. Čovjek je spreman ne sve, i zato ne uzimajmo ništa zdravo za gotovo. Naš opstanak na ovim prostorima je konstantna borba.

 Jedna upečatljiva slika u knjizi jeste i uloga Vaše majke, kazao bih da su sve naše majke u ratu i poslije rata bile takve. Ona je ta koja bi dala život za svoje dijete, ona bdije, upućuje molitve, bori se… Pitate li se odakle im snaga za sve uloge koje im je život namijenio i jesmo li svjesni njihove žrtve?

Avdić: Nismo potpuno svjesni žrtve naših majki, mnogi od nas, sve do onog trena dok ih ne izgubimo. Pogotovo nismo svjesni, i mnogi potcjenjuju ulogu i žrtvu naših majki u Podrinju, koje su iznijele i iznose sav taj teret u borbi za istinu i dokazivanje istine protiv zločinaca i onih koji to negiraju. Ja se bojim da ćemo to tek da osjetimo u godinama i decenijama koje dolaze, ako ne budemo uspjeli da nastavimo gdje one budu stale, a vrlo teško će biti, jer to su majke, one u tome nemaju nikakvog interesa, one se bore srcem i dušom. Valjda im tu dragi Bog daje dodatnu snagu.

Kad je riječ o mojoj majci, njoj sam zahvalan što sam do dana današnjeg uspio da održim taj balans, da ne ostanem u beznađu i apatiji, nego da nastavim, hrabro i ponosno, da uspijem. Ona je bila moj oslonac, kroz moj oporavak i kroz kasnije školovanje, kada smo bili na ivici, ona nas je vraćala na pravi put.

Svakodnevno slušamo i gledamo negiranje genocida. Uočljivo je to i iz Vaših svjedočenja u kojim su zločinci, a i njihovi advokati negirali genocid, a i to je jedan od razloga zbog čega ste izašli sa svojom pričom. Šta odgovoriti takvima?

Avdić: Svrha moga svjedočenja, javnog svjedočenja, o hororu koji sam preživio, nije da probudim nekakvu empatiju i saosjećanje kod onih koji su počinili zločin, a još manje kod onih koji to negiraju, jer ne vidim suštinske razlike među tim dvjema kategorijama, osim da su čak gori oni koji negiraju. Oni koji su ubijali, možda su i bili u nekakvoj zabludi, nekakvim “specifičnim” okolnostima, ali oni koji to danas negiraju i veličaju, čine to potpuno svjesno i slobodno, jer im je sve dostupno, i sve mogu provjeriti i saznati, barem u današnje vrijeme. Znači, svjedočiti i uvjeravati takve, to bi bilo uzaludno, u to nemam dilemu. Ali da treba otvarati oči onim običnim ljudima, treba. Jer, ima onih koji žele da čuju, koji su daleko od svega, od institucija, od njih se krije istina, kojima se plasira laž i propaganda itd. Takvih je najviše, zbog takvih vrijedi govoriti, jer bilo kakve ozbiljnije promjene do kojih dolazi, one stižu odozdo, iz baze, od običnih ljudi, i one na kraju moraju doći odozdo. (Preporod.info)

akos.ba

Povezani članci

Provjerite također
Close
Back to top button