Natanjahu i Vučić – opasna politika izigravanja žrtve
Kritičari izraelskog premijera Benjamina Natanjahua dugo su ga upoređivali sa neliberalnim nacionalistima, kao što su Donald Trump i Jair Bolsonaro, i jakim državnicima koji su konsolidirali kontrolu na vlasti, kao što su Viktor Orban i Recep Tayyip Erdogan. Ali da bismo razumjeli Netanjahuovu sposobnost da preživi ne tako dobre političke izglede – on se suočava sa potencijalnom optužbom zbog navodne korupcije i nedavno nije uspio da formira vladu – postoji bolja usporedba: Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije.
Natanjahu i Vučić su suočeni sa neriješenim nasilnim sukobima u kojima se njihove jače države općenito smatraju agresorima. Oba su počeli kao propagandisti koji su naučili svijetu prikazati svoje zemlje kao žrtve. Oba su kasnije iskoristila svoje narativne vještine da pokrenu svoje individualne političke uspone – prikazujući se istovremeno kao žrtve i spasioci.
Kao i Izrael, Srbija je mala zemlja sa velikim problemima i ona koja živi u sjenci ratova iz ’90-tih. Posljednji, onaj iz 1999. godine oko Kosova, završio je sa NATO intervencijom ali nikada do kraja nije riješen.
Vučić je došao do izražaja tokom raspada Jugoslavije. Tada je napunio 28 godina i postao je ministar informisanja u sistemu vladavine Slobodana Miloševića 1998. godine i to tri godine nakon genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini. Tri sedmice prije nego što je počeo raditi kao ministar, Vojska SR Jugoslavije je započela smrtonosni dvodnevni napad na Kosovu, ubivši na desetine civila i izazvavši pažnju međunarodnih medija. Srbiji je trebalo mnogo opravdanja u javnost, a Vučić je „istupio“ zube braneći Beograd pred kritikom svjetske javnosti.
Netanjahu je također započeo svoju diplomatsku karijeru tokom krize u kojoj se njegova zemlja smatrala agresorom: Libanski rat 1982. Imao je 32 godine kada je postao zamjenik šefa misije u izraelskoj ambasadi u Vašingtonu. Ubrzo nakon toga, izraelske snage su dozvolile savezničkoj libanskoj miliciji da masakrira civile u dva palestinska izbjeglička kampa, Sabri i Shatili, šokirajući svijet. Netanjahu je tada postao glavni savjetnik ambasadora Izreala u Ujedinjenim nacijama od 1984. do 1988. godine, dok je Izrael krenuo u okupaciju južnog Libana i palestinskih teritorija.
Obojica, i Natanjahu i Vučić, su insistirali u svijetu da je agresija njihovih zemalja opravdana jer su njihovi ljudi žrtve. Vučić je tvrdio da je vojna sila bila neophodna za odbranu od Oslobodilačke vojske Kosova, koju je Srbija smatrala terorističkom organizacijom. Natanjahu je svoju karijeru posvetio izraelskom ratu protiv terorizma. Obojica su kritikovali zapadnu štampu zbog kritika Izraela i Srbije i optužili novinske organizacije za propagandu.
Natanjahu je izgubio izbore 1999. godine, a Vučić je izgubio posao 2000. godine nakon Miloševićevog pada. Ali oni su usavršili svoje vještine dok su čekali u političkoj opoziciji. Do trenutka kada su se vratili – Natanjahu 2009. godine kao premijer, Vučić je 2012. godine kao zamjenik premijera – svaki je počeo prikazivati sebe kao gubitnika koji bi nadvladao utjecajne međunarodne pritiske i suzbio lokalne interese kako bi spasio svoj narod.
Nakon što je Natanjahu ponovo stupio na dužnost, međunarodni mediji su ponovo postali neprijatelji. 2010. izraelski komandosi su upali u flotilu brodova koji su pokušali prekinuti izraelsku pomorsku opsadu Gaze, ubivši 10 turskih građana. Erdogan kao turski premijer pohvalio je žrtve kao šehide, a globalni mediji osudili su napad. Natanjahu se vratio ranije iz inostranstva i sazvao hitnu konferenciju za medije. Govoreći na hebrejskom, on je rekao: “Izrael se suočava sa napadom međunarodnog licemjerja – i to ne po prvi put.” Kod kuće, u Izraelu, su te riječi pretvorile incident iz izraelske greške u napad na Izrael koji se samo brani.
U narednih nekoliko godina, Natanjahu je nemilosrdno prozivao strane medije, UN ili bilo kojeg glasnog javnog kritičara njegove vlade za “delegitimizaciju” Izraela. Izraelci su se držali ideje da su oni David, a ne Golijat. Slatkorječivi Natanjahu, sa svojim uglađenim engleskim jezikom, bio je njihov spasilac koji je branio Izrael od navodnih neprijatelja, od Erdogana do New York Timesa.
U Srbiji, neriješeni status Kosova, kao i status srpske manjine koja tamo živi, na sličan način učvršćuje samopoštovanje zemlje kao žrtve. Brutalni ratovi ’90-tih pamte se danas u Srbiji kao neophodni da bi se zaštitile srpske manjine u drugim republikama koje su se odvojile od Jugoslavije ili su stopljene sa starijom historijom srpske patnje u rukama hrvatskih ustaša u vreme Drugog svjetskog rata.
Uprkos dokazanim zločinima koje su počinile snage bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini, istraživanje koje je sprovela Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE) u 2011. pokazalo je da 69% ispitanih Srba smatra da su Srbi najviše patili u ratovima.
Izvor: foreignpolicy.com
Prevod i obrada: Akos.ba
