Nasrudin Hodža: O njemu se pričalo od Bosne do Irana

Usmenu narodnu književnost Anadolije od 13. stoljeća obilježila je ličnost narodnog mudraca i humaniste Nasrudin hodže. Postoje mnoge nedoumice u vezi s njegovim identitetom. Vjeruje se da je rođen početkom 13. stoljeća blizu grada Sivrihisara. Kako navodi predaja, Nasrudin je pohađao školu u Konyi, te se potom nastanio u Akšehiru gdje je radio kao kadija ili propovjednik. Često je Nasrudin spominjan samo kao hodža – turski: učitelj ili gospodin. Prema riječima Fehima Nametka, dosta informacija o Nasrudin hodži pomiješalo se i s glasinama, pa su mu ljudi ponekad pripisivali nadnaravne osobine, govoreći da hodža može u isto vrijeme biti na dva mjesta. Narod ga je toliko volio da je povjerovao da je upoznao seldžučke sultane, sprijateljio se s Rumijem i razgovarao sa čuvenim vladarom Timurom.

U Nemetkovoj Historiji turske književnosti stoji da je Nasradin hodža u Iranu i Azarbejdžanu bio je poznat pod imenim Molla Nasruddin. Za ime Nasrudin hodža veže se oko 350 priča u kojima je on bio junak, a često i pripovjedač. Priče o Nasrudin hodži nisu ograničene samo na prostor niti Anadolije, niti Turske. Priče o njemu raširene su diljem Azije, od Kine do Turske, kao i u dijelu Evrope. Uglavnom su ispričane u duhu satire, pohvale ili pak blage ironije, te najčešće za tematiku imaju ismijavanje ljudskim slabosti, mana i nedostataka.

Priče o Nasrudin hodži

Nasrudinove anegdote odražavaju osjećanje ljudi tog vremena, a zbivaju se među „običnim“ ljudima, najčešće. Nasrudinov svijet nije aristokracija niti ljudi iz dvorskih krugova. Svoju pripadnost Nasrudin očituje i kroz magarca koji je njegov stalni pratilac. U njegovim pričama nema mjesta za konja, životinju koju jašu bogati, nego je uvijek prisutan magarac kao pratilac sirotinje. Iako je hodža, odnosno vjerski službenik, Nasrudin nije imao krute religijske stavove, pa je mnogo puta ulijevao nadu i onima koji se nisu pridržavali strogih religijskih normi. Priče o njemu pored duhovitosti često sadrže i pouku iskazanu jednostavnim i neposrednim izrazom. Nazivajući svaku stvar pravim imenom, ove priče izražavaju narodni smisao za realnost, njegovu vedrinu i optimizam, njegovu slobodoumnost i kritičnost.

Šaljive priče i brze dosjetke Nasrudin hodže zadržale su se i do današnjeg dana. Iako ih nikada nije zabilježio, još od 13. stoljeća su preživjele kao usmeno predanje. Prva ikada zapisana priča o Nasrudin hodži pronađena je u djelu Saltukname, Ebul Hayr Rumija, koje je napisano 1480. godine. Riječ je o djelu pisanom sedam godina, u kojem je prikupljena turska usmena tradicija. Od 16. stoljeća priče o Nasrudin hodži su se našle u knjigama. Najstarija od njih, Hikayet-i Kitab-i Nasreddin, objavljena je 1571. godine. Prva publikacija priča o Nasrudinu objavljena je pod naslovim Letaif 1837. godine, a prva knjiga s ilustracijama 1869. godine. U Turskoj je objavljeno 12 knjiga na ovu temu, dok ih je u bibliotekama u ostatku svijeta još 68. Danas su priče o njemu prevedene na mnoge svjetske jezike.

Nasrudin hodža kod nas

Jedna od najstarijih zbirki o Nasrudin hodži kod nas je zbirka Stevana Sremca iz 1894. godine. Sremac je sakupio i preveo veliki broj priča o Nasrudin hodži, odnosno kako ga on imeniuje: Nasradin hodži. Njegova zbirka podijeljena je na dva dijela: Nasradin hodžine dosjetke i budalaštinje i Bu adam.

Isakovićev Nasrudin hodža veoma je bilzak Nasrudin hodži kojeg nam donosi Sremac. Njegov pogled na vjeru prikazan je kroz prizmu humora. Zanimljivo je da je zbirkom Alije Isakovića Nasrudin prikazan od dječačkog doba, pa sve do starosti. Iskaović donosi priče iz različitih životnih razdoblja Nasrudin hodže u kojima je karakterno ovaj lik bio identičan. I kao dječak, i kao sin, i kao otac, kao vjerski služnik i kao starac, Nasrudin svojim dosjetkama, mudrim i lukavim zaključcima izazva smijeh kod čitalaca zbirke. Isakovićev Nasrudin nije prostorno ograničen, što znači da u zbirci postoje priče u koji se Nasrudin nalazi u Sarajevu, u Banja Luci, tj. na našem podneblju, ali u Konji, Akšehiru, Eskišehiru, tj. u Turskoj.

Priče o Nasrudin hodži pronalazimo i kod Branka Ćopića, pisca koji je veliki dio svog stvaralačkog rada posvetio pisanju priča za djecu. Ćopićev Nasrudin ima veoma izraženu socijalnu notu, on je humanista koji konstantno ustrajava na pomaganju svim onima kojima je pomoć potrebna.

Bitno je istaći da su sve priče o Nasradin hodži veoma kratke. U njima Nasrudin nije postavljen kao lik s prošlošću i budućnošću. Svaka od priča donosi Nasrudina koji se pojavljuje u određenoj sceni koja je vezana isključivo za sadašnji trenutak, ili rijeđe za najbližu prošlost.

Nasrudin hodža je turska kulturna ličnost čije anegdote često prepričavaju ljudi iz svih krajeva svijeta i svih doba i uzrasta.

Za Akos.ba piše: Azra Crnčalo