Naše dugo svitanje
Piše: Elvir Resić
Pored toga što je to era u kojoj su se dogodila dva globalna i na desetine drugih ratova širom Planete, dvadeseto stoljeće bilo je i vrijeme snažnog razvoja privrede, nauke, umjetnosti, kulture. Bilo je to doba kada su evropski, pa tako i balkanski narodi definirali svoje mjesto u društveno-historijskom i kulturološkom kontekstu. Tada su nastajale, ili se definitivno potvrđivale nacionalne institucije koje su vodile brigu o vlastitim vrijednostima. Svaka izraslija društvena ili nacionalna zajednica afirmirala je svoje političke i ekonomske interese i pisala historiju, objašnjavajući svoju ulogu u burnim proteklim zbivanjima.
Bošnjaci su u tim tokovima uglavnom bili pasivni posmatrači. Sve do posljednje decenije prošlog stoljeća bili su potpuno inferiorni kao narod. Bez obzira na to što su u svojim redovima imali snažne političke ličnosti, vrhunske pisce i naučnike, pozicija Bošnjaka, pa tako i učenje o njima samima, bili su diktirani izvana. “Istina” o Bosni i njenom narodu kreirana je uglavnom u Beogradu, i to u onim političkim i naučnim krugovima koji Bosni nisu bili naklonjeni.
Upravo zato ima mnogo praznina u našem znanju o nama samima, individualnom, ali i onom institucionalnom. O vlastitoj historiji, njenim znamenitim akterima i najznačajnijim povijesnim događajima, koji su direktno utjecali na narod u cjelini, znamo ili nedopustivo malo ili potpuno pogrešno. Oni koji su odrastali i obrazovali se u drugoj polovini prošlog stoljeća sistemski su bili uskraćeni za istinu. U školama se nije moglo učiti, naprimjer, o bošnjačkim vitezovima koji su puna tri mjeseca 1878. godine pružali otpor superiornoj austrougarskoj vojsci, niti je uopće bilo mjesta za historijske gromade poput Hadži Loje, muftije Šemsekadića, Ali-bega Firdusa, Mehmeda Spahe, Mehmeda Handžića, Halida Kajtaza, Husage Čišića i mnogih drugih. U nastavi književnosti nije se moglo naći prostora za autora prvog bošnjačkog romana Edhema Mulabdića, niti za Ahmeda Muradbegovića ili Osmana Nuri Hadžića, a klasici poput Ljubušaka ili Bašagića samo su usput spominjani ili je kratko i površno dotaknuto njihovo djelo. Valjda da se ostavi više prostora za Njegoša, Karadžića i Radičevića.
Generacije koje su se školovale sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a koje su danas u punoj životnoj i intelektualnoj zrelosti u okviru svog formalnog obrazovanja, nisu mogle čuti za Potur Šahidiju, tursko-bosanski rječnik iz 17. stoljeća, niti za časopise poput Bošnjaka ili Behara, koji su u društvenom, političkom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine u prvoj polovini 20. stoljeća ostavili neizbrisiv trag. Mnogi su historijski događaji prikriveni, a neki iskrivljeni ili potpuno lažno predstavljeni. Beogradske i zagrebačke akademije i matice servirale su Bosni i Bošnjacima svoje interpretacije društvene i kulturne prošlosti, a koje sa stvarnošću često nisu imale ništa zajedničko. Školskim udžbenicima neprikosnoveno su dominirali hajduci, vojvode i siledžije, čak i oni koji su “slavu” stjecali čineći najsurovije zločine prema Bosni i Bošnjacima.
Rađeno je to s očiglednim ciljem da se bošnjački narod kao takav negira, da mu se nametne samoponiženje, da se odvoji od vlastite prošlosti, tradicije, kulture, jezika i, na koncu, od identiteta.
Krajem osamdesetih, a posebno nakon vraćanja svog historijskog imena, doduše postepeno, sporo i dugotrajno, Bošnjaci otklanjaju jednu po jednu dilemu, nedoumicu o sebi samima, pronalazeći mjesto koje im u porodici evropskih naroda i kultura oduvijek pripadalo. Ogromnu ulogu u tom mukotrpnom procesu popunjavanja bošnjačkih praznina ima, a vjerujemo da će u budućnosti još više imati, historijski roman Halida Kadrića, imena koje u sebi nosi duboko i snažno simboličko značenje – Dugo svitanje.
Ovo književno djelo prvi je put objavljeno u Sarajevu 2010. godine, a nedavno je iz štampe izašlo njegovo treće izdanje. Riječ je o kapitalnom, kolosalnom djelu kakvo ranije nismo imali. Sa svoje četiri knjige i čak dvije hiljade i sedam stotina stranica, Dugo svitanje najobimniji je književni tekst ikada napisan na bosanskom jeziku. Autor ga je, uz prikupljanje obimne dokumentarne građe, pisao punih dvanaest godina. Kadrić čitaocu predstavlja cjelokupnu historiju Bosne i Bošnjaka 20. stoljeća, opisujući značajne događaje i njihove sudionike, godinu po godinu, ne izostavljajući ništa što može doprinijeti razumijevanju mučne, ali jedinstvene sudbine Bosne i njenog naroda. Zapravo, roman predstavlja nesvakidašnju literarnu hroniku cijelog naroda i njegove zemlje ili, kako to reče akademik Ferid Muhić, “svojevrsnu i nenadmašnu enciklopediju o Bosni i Bošnjacima (…)” jer “predočava Bosnu i Hercegovinu istinitije i tačnije, a Bošnjake tumači bolje i autentičnije nego sve što je do sada o zemlji napisano…”
Sve ono što nismo imali priliku čitati o nama, kod Kadrića ćemo naći, provjereno i dokumentirano. Kroz Dugo svitanje čitalac će mnogo bolje razumjeti lutanja i nesnalaženja Bošnjaka, njihovu tešku i tragičnu sudbinu, kao i odnos susjeda prema njima, od uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini do danas. Naučit će mnogo o poniženjima i stradanjima kroz koja je bošnjački narod prolazio, posebno u vrijeme srpskohrvatske kraljevine, a iznenadit će se kada vidi koliko je i tada u njima bilo ponosa i dostojanstva. U isto vrijeme, posvećeni čitalac osvjedočit će se u ciklično ponavljanje historije na našim prostorima.
Nakon Dugog svitanja, Kadrić je napisao i četverotomnu literarnu hroniku 19. stoljeća pod nazivom Kobno raspuće. Prema ocjenama književne kritike, književnih teoretičara i historičara, ovi historijski megaromani u svom žanru dosegli su najviši estetski i kulturološki domet ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti nego i mnogo šire. Za Dugo svitanje akademik Nedžad Ibrišimović napisao je da je to “haljinka, to su haljine, to je odjeća, odjeća duše svakog Bošnjaka i Bošnjakinje, i onaj ko ne pročita ovaj roman cio život će hodati go, na svoju i tuđu sramotu”.
Istina je da je Kadrić dobitnik plakete “Bosanski stećak” i da je ove godine predložen za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, ali njegovi historijski romani nisu do sada dobili pažnju javnosti ni izbliza onoliko koliko to zaslužuju, vjerovatno zato što mnogi koji bi im trebali otvoriti prostor u javnosti ova djela nisu ni pročitali, jedni zbog njihove obimnosti, a drugi iz straha da ona u sebi nose neoborive argumente razbijanja mnogih predrasuda koje su decenijama važile kao neupitne istine. Srećom, sama činjenica da Dugo svitanje doživljava svoje treće izdanje ukazuje na to da se pozitivni procesi afirmacije istine i kulturnih vrijednosti ne mogu zaustaviti.
Stav.ba
