Jer da dobije poziv čovjeka kojeg smatra prijateljem u pola noći bi skočio i potražio ga da mu pomogne, bez obzira na vrijeme i okolnosti. No kada se sam nađe u teškoj situaciji, nikoga na vidiku, čak ni onih koji su se zaklinjali da će uvijek biti s njime, da ga neće ostaviti ni onda kada mu je najteže. Kada vidi da je ostao sam shvati da je zapravo cijelo vrijeme krivo procjenjivao druge.
Najviše se čovjek razočara očekujući od drugih ono što je sam spreman dati. Očekuje od ljudi da mu kažu istinu o sebi kao što im on redovno govori sve ono istinito o sebi, očekuje da ga drugi ne zavlače, da ne razgovaraju s figom u džepu, da nemaju jednu priču pred njime, a neku drugu pred drugima, očekuje da će ga podržati u njegovim snovima, ne izrugivati se njegovim idealima, ohrabriti ga u njegovim nastojanjima.
A onda se na kraju razočara, jer vidi da je davao nekome kome nije trebalo već je samo koristio, i shvati da dobrota iza sebe traži mudrost, i da se sva ona iskrenost na koncu može se pretvoriti u nož koji će mu neko zabiti u leđa. Razočara se jer ljudi ne govore ono što misle već govore kako se od njih očekuje i što smatraju da će im osigurati neku prednost u životu, te bez problema namjeste masku i priviknu se na sve.
Razočara se čovjek i shvati da treba drugačije živjeti, da ne treba svakome otvoriti srce, da ne treba svima razglašavati svoje planove već se može sve to diskretnije reći i učiniti. Shvati tako čovjek na pogreškama da se riječ prijateljstvo svugdje rasipa ali da jako malo ima onoga stvarnoga u onome što ljudi govore. I na kraju ostaje čovjeku samo skratiti svoja očekivanja, pronaći svoj mali iskreni krug ljudi i mudrije živjeti svoj život.
Piše: Mario Žuvela
