Nacizam i srodne ideologije

O cionizmu se manje-više sve zna. Kao i o velikosrpstvu. Obje ideologije podrazumijevaju teritorijalne ekspanzije i stvaranje velikih država: velikog Izraela i velike Srbije. U tim velikim državama trebale bi živjeti „čiste” rase, te je, stoga, stanovništvo potrebno „očistiti”. Problem je što se te „velike” ideje i „rasno-ekološke” operacije ne mogu ostvariti bez velikih ljudskih žrtava, pogroma, terora, deportacija, ratova i, na kraju krajeva, genocida.

Velikodržavne ideje su uvijek ratnohuškačke i totalno nekompatibilne sa univerzalnim idejama mira, dijaloga, tolerancije, razumijevanja i suživota.

Hitler je imao slične ideje: stvaranje velike i rasno čiste Njemačke. Rezultat je poznat – Drugi svjetski rat kao najtragičnija epizoda u historiji ljudskog roda. Milioni Jevreja i stotinje hiljada Srba, između ostalih, stradali su u holokaustu i genocidu, potpomognuti Hitlerovim saveznicima, uključujući ustašku NDH.

Neki historičari tvrde da je Hitleru malo falilo da ostvari svoje mračne ciljeve. U tome je ključnu ulogu imala nacistička ideologija, kao nevjerovatna snaga za mobilizaciju Hitlerove vojne mašinerije. Ogroman psihološki utjecaj nacističke ideologije na široke narodne mase, u kojoj je ideja stvaranje čiste arijevske rase zauzimala veoma bitno mjesto, predmet je brojnih naučnih istraživanja.

Dodik sa „posebnom pažnjom i zabrinutošću prati razvoj situacije u Pojasu Gaze, jer duboko i iskreno saosjeća sa prijateljskim jevrejskim narodom i državom Izrael u njihovoj borbi protiv terorističkih prijetnji i akcija militantnih islamističkih grupa koje su prijetnja cjelokupnoj svjetskoj zajednici”. Similis simili gaudet (sličnosti se privlače).

Međutim, ono čime se savremene društvene nauke ne bave mnogo, a o čemu se uglavnom šuti na međunarodnoj političkoj sceni, jeste utjecaj nacističke ideologije na neka dešavanja u nama bližoj prošlosti, kao i sadašnjosti. Tu prvenstveno mislim na pokušaj stvaranja velike Srbije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, kao i kontinuirane akcije koje poduzima Izrael od svog osnivanja pa sve do danas, čemu svjedočimo i ovih dana dok traju svirepi izraeski napadi na uglavnom civilno stanovništvo Gaze.

Svjesni moći i utjecaja ideologije kao što je bila nacistička, cionisti kao i proponenti velikosrpske ideologije su, također, svjesni da se ideje o stvaranju „velikih” država ne mogu ostvariti bez jedne takve ideologije. Stoga, njihove metode, ono što su radili i što i danas rade i zagovaraju, nisu ništa drugo do nacizam, u pravom smislu te riječi. Nacizam je zajednička karakteristika cionističke i velikosrpske ideologije, njihova glavna poveznica i odrednica.

Sličnosti se privlače

Normalnom čovjeku je teško pojmljivo da žrtva jedne nehumane ideologije i politike može koristiti i propagirati upravo istu ideologiju i politiku za ostvarivanje nekih svojih ciljeva. Nažalost, to je upravo slučaj sa današnjim Izraelom i velikosrpskim telalima tipa Milorada Dodika. Stoga, uopće ne treba da čudi Dodikova podrška svojoj cionističkoj braći u Izraelu.

Kao odgovoran svjetski lider, Dodik sa „posebnom pažnjom i zabrinutošću prati razvoj situacije u Pojasu Gaze, jer duboko i iskreno saosjeća sa prijateljskim jevrejskim narodom i državom Izrael u njihovoj borbi protiv terorističkih prijetnji i akcija militantnih islamističkih grupa koje su prijetnja cjelokupnoj svjetskoj zajednici”. Similis simili gaudet (sličnosti se privlače), što bi rekli stari Latini.

Ne treba zaboraviti da je Dodikov SNSD, kao stranka koja bi trebala biti socijalističke provinijencije, nakon prvobitne suspenzije potpuno izbačen iz Socijalističke internacionale (SI) prije skoro dvije godine, upravo zbog nacionalističke retorike i politike koju zastupa predsjednik te stranke, odnosno „nacionalizma i ekstremizma koji su i dalje prisutni u radu te stranke”, kako je to naveo Maurice Braud, predsjednik Etičkog komiteta SI-a. Zbog sličnih razloga Miloševićeva Socijalistička partije Srbije nikad nije ni primljena u SI.

Ono što Etički komitet SI-a nije eksplicitno naveo, a dâ se zaključiti, jeste da je sprega socijalizma i nacionalizma neprihvatljiva za njene članice. Ustvari, za istinske socijaldemokrate ili demokratske socijaliste, fuzija nacionalizma i socijalizma je nemoguća. Takvo nešto se moglo naći samo u slučajevima nacional-socijalističke stranke Njemačke i kod Musolinija u „Doktrini fašizma”, gdje je ovaj bivši socijalista pokušao da „popravi” socijalizam.

Ako pokušaju spajanja nacionalizma i socijalizma u slučaju Milorada Dodika dodamo i politiku desekularizacije, odnosno intenzivne klerikalizacije institucija i javnog prostora u entitetu Republika Srpska, u cilju ostvarenja velikosrpskih nacionalnih interesa, dobijamo jednu veoma opasnu kombinaciju čije posljedice mogu biti pogubne, ne samo za BiH već i za širi region. Ovih dana svjedoci smo posljedica slične velikodržavne politike Izraela u slučaju brutalne agresije na Gazu.

O cionističkom nacizmu se u posljednje vrijeme sve više i otvorenije govori. Interesantno je da o tome najotvorenije govore upravo Jevreji. Bitno je naglasiti da su judaizam i cionizam dva različita pojma. Mnogi iskreni sljedbenci Tore su, istovremeno, i najžešći oponenti cionizma. Naravno, njihovi glasovi su još slabi u usporedbi sa glasovima cionista koji kontroliraju mnoge vodeće svjetske medije.

Siguran sam da će historija pokazati da su upravo cionisti najveći antisemiti, jer će njihova ideologija, u konačnici, nanijeti nemjerljivu štetu jevrejskom narodu. Isto kao i velikorsrpska ideologija srpskom narodu.

U slučaju cionizma, jedan od termina kojim se opisuje njegova ideologija i politika jeste „nacionizam”. Nacionizam je pojam kojim se pokušava povući paralela i naglasiti sličnost između cionizma i nacizma. Za taj pojam, koji sve više ulazi u vokabular onih koji se kritički odnose spram politike Izraela, prvi put sam čuo prije desetak godina, čitajući jedan injtervju sa Ilanom Shalifom, Jevrejom rođenim u Zapadnom Jerusalemu koji se smatra anticionistom, ljevičarem i anarhistom. Shalif cionističku politiku naziva nacionizmom.

O usporedbi izraelske politike sa nacističkom nedavno je u britanskom listu The Independent pisala i ugledna novinarka Mira Bar-Hillel. U članku pod naslovom „Zašto sam na granici da spalim svoj izraelski pasoš” ova Jevrejka navodi da više ne može mirno stajati po strani dok izraelski političari odobravaju ubijanja nevinih palestinskih žena i djece.

Narodi kao žrtve

Vjerovatno najžešću kritiku izraelske politike nedavno je u Britanskom parlamentu iznio Sir Gerald Kaufman, Jevrej i član Parlamenta iz Laburističke stranke. Rođen i odgajan kao Jevrej i cionista, po sopstvenom svjedočenju, Kaufman pripada porodici čiji su brojni članovi stradali od ruku nacista u holokaustu. Međutim, izjavio je, između ostalog, da njegova bolesna baka koju je ubio njemački vojnik nije umrla da bi bila pokriće izraelskim vojnicima za ubijanja palestinskih baka u Gazi. Optužio je sadašnju izraelsku vlast za zloupotrebu holokausta kao opravdanja za ubistva Palestinaca, navodeći da je Izrael nastao na jevrejskom terorizmu i da se Izraelci u Gazi ponašaju kao nacisti.

Desmond Tutu, južnoafrički borac protiv aparthejda, biskup i dobitnik Nobelove nagrade za mir, izjavio je da smo, ako ostanemo neutralni u situacijama nepravde, izabrali stranu tlačitelja. Stoga, trebamo otvoreno podržavati sve časne ljude u njihovoj borbi protiv nacističkih ideologija, prvenstveno cionizma i velikosrpstva. Cionizam i velikosrpstvo su ideologije zla koje ništa dobro ne mogu donijeti nikome, uključujući srpski i jevrejski narod, i o tome treba otvoreno govoriti. Ustvari, ti narodi postaju upravo najveće žrtve tih mračnih ideologija i svojih lidera koji ih zagovaraju, prvenstveno u cilju ostvarivanja ličnih, veoma prizemnih interesa.

Cionizam nije judaizam i ne treba nasjedati na priče da je anticionizam jednak antisemitizmu. Ustvari, siguran sam da će historija pokazati da su upravo cionisti najveći antisemiti, jer će njihova ideologija, u konačnici, nanijeti nemjerljivu štetu jevrejskom narodu. Isto kao i velikorsrpska ideologija srpskom narodu.

Piše: Ensar Eminović

Al Jazeera Balkans