Na mizanu – ahiretskoj vagi, neće biti ništa teže od lijepog ponašanja

Kada analiziramo sve vjerske propise, neminovno ćemo zaključiti da su svi oni prožeti ljepotom, dobrotom, korektnošću, poštovanjem i iskrenošću. Primjena takvog islama je bila najbolji vid marketinga kojim su muslimani promovirali svoju vjeru. Danas najmnogoljudnija zemlja u svijetu, Indonezija, te jedna od najuređenijih muslimanskih zemalja, Malezija, i cijela Istočna Azija su prihvatili islam zbog karaktera i lijepog ponašanja muslimanskih trgovaca, čije je bavljenje trgovinom bilo duboko protkano muslimanskim bontonom i moralnim ponašanjem, što jesnostavno nije ostavilo mogućnost tim narodima osim da prihvate islam, kojeg su svojim očima vidjeli i u komunikaciji osjetili kod muslimanskih trgovaca.

Mi danas vrlo često zbunjujemo naše komšije našim praktikovanjem islama. Mi jesmo muslimani, ali pijemo, bludničimo, krademo, splretkarimo i radimo sve ono što rade nečasni ljudi, i deklarišemo se muslimanima zbog toga što su roditelji tako htjeli, a ne što bi mi posebno željeli ili što je odrednica imena predodredila da smo muslimani. Iza nas je 1. Maj, gdje su muslimanske čaršije i izletišta muslimanskih gradova sigurno na istom rangu sa izletištima nemuslimanskih gradova po alkoholu, prostačenju, nemilim događajima, bacanjem smeća, skrnavljenjem prirode itd. Po čemu se muslimani danas razlikuju od drugih? Kada je jedan nemusliman muslimanu ponudio pivo, ovaj je odbio uz obrazloženje da je musliman, što je izazvalo šok kod tog nemuslimana, jer njegove komšije i poznanici su možda veći konzumenti alkohola od njega samog, a muslimani su.

U ovoj hutbi želim staviti do znanja koliko i u koje detalje je islam razradio kulturu ponašanja, kako bih pozvao sebe i vas da budemo s našim ponašanjem najbolji misionari naše vjere. Danas nam se vrijeme neće smilovati. Možda budemo misionari i protiv vjere, ako naše ponašanje ne uskladimo sa islamskim, moralnim i karakternim načinom ophođenja sa ljudima.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Na mizanu – ahiretskoj vagi, neće biti ništa teže od lijepog ponašanja.“ (Ebu Davud i Tirmizi), a Muhammed, a.s., također kaže: „Uistinu će onaj ko se lijepo ponaša dostići stepen klanjača i postača.“ (Muslim) A Svemilostivi Allah, dž.š., je svoje najdraže i najodabranije stvorenje Muhammeda, a.s., pohvalio najljepšom pohvalom kada Uzvišeni kaže: „A ti si zaista najljepše ćudi.“ Najljepšeg morala, ponašanja i karaktera. Da postoji veća pohvala od ove, Allah, dž.š., bi sigurno pohvalio Svoga Poslanika njome, ali definitivno ne postoji.

Allah, dž.š., nas uči da kada god htjednemo namaz obaviti da se prethodno lijepo dotjeramo i da namaz u svakakvoj odjeći ne obavljamo. Allah, dž.š., kaže: „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete namaz obaviti!“ (El-A’raf, 31) Pred Gospodarem svjetova vjernik se najljepše dotjeruje, osjeća posebnu blizinu Gospodara svoga i zato nas islam uči da ne izlazimo „svakakvi“ pred Allaha, dž.š.

Allah, dž.š., kaže: „Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite, jer će Allah za sve obračun tražiti.“ Ovdje Allah, dž.š., nije samo rekao da se radi o selamu, iako je selam pozdrav za muslimana. Na selamu treba institirati, treba ga širiti i ponositi se kada nam ga neko nazove i kada ga mi nazivamo drugima. Smatram da ima jedan broj ljudi koji nose muslimanska imena, a kojima selam „para uši“,  da se takve ljude ne treba iritirati nazivajući im selam. Selam je privilegija, a ako ga neko ne želi, treba mu ispuniti tu želju. Allah, dž.š., nam zabranjuje da grdimo i u javnoj komunikaciji omalovažavamo tuđe svetinje, da ne bi i oni, uzvraćajući nam, vrijeđali Allaha i naše vrijednosti. „Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.“ (El-En’am, 108) Onaj ko želi selam, sa zadovoljstvom mu ga treba nazvati, onaj ko želi dobar dan, sa osmjehom ga treba dočekati itd. Selam sa osmjehom i bez osmjeha nije isti selam. Kada nam neko lijepo nazove selam, pokušajmo da ga uzvratimo još ljepše, još srčanije i iskrenije nego li smo ga doživjeli kada nam ga je neko nazvao, vjerujte, doživjet ćemo i zaraditi bereket selama.

I u ibadetima nas islam uči kako da se lijepo i korektno ponašamo. Našim imamima je Allahov Poslanik, a.s., sugerisao da ne dulje sa klanjanjem farz namaza, jer „među klanjačima ima djece, staraca, bolesnih, onih koji imaju neke svoje obaveze. A kada klanja sam, neka onda odulji koliko želi.“ – savjet je Allahovog Poslanika, a.s., koji kada je predvodio ljude u namazu i kada bi čuo plač djeteta ne bi duljio zbog toga što je znao koliko se majčino srce cijepa kada čuje svoje dijete kako plače.

Živimo u vremenu kada bez psovke i vulgarnosti se ne može zamisliti ništa što je „prirodno“ u komunikaciji s ljudima. Ne možemo pogledati jedan film sa stravičnom ratnom sudbinom bez da djeci moramo objašnjavati i pravdati im da ovo, tj. psovka, kao, nije dobro, ali je film dobar. Pa čak i po džamijama gdje se održavaju sastanci džematskih odbora, bio sam svjedokom kada ludi psuju nekome ili nešto, kao reakcija na neku okolnost. Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Čovjek s najlošijim stepenom na Sudnjem danu će biti onaj koga ljudi zaobilaze zbog prostakluka njegovih riječi“ (Tirmizi). Ne smijemo se navikavati na ružne riječi, psovke i vulgarnosti, jer lijepa riječ je sadaka i dostojanstvena komunikacija je veoma bitna za čovjeka muslimana na ovom i budućem svijetu.

Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Hoćete li da vam kažem kome će biti zabranjena vatra i ko će biti zabranjen njoj? Svakome bliskom, lahkom i ljubaznom čovjeku.” (Tirmizi) Vrijednost vjernika je, znači, i u tome koliko uspijeva da bude jednostavan i prihvatljiv njegovoj zdravoj okolini. Ne bi se smjelo dešavati da neko ko je u svojoj mahali svojevrsni predstavnik „džamije“ da bude i najarogantniji, ljudi se s njim ne mogu ništa dogovoriti oko infrastrukture i sl. Ljubaznost i lahkoća u komunikaciji su osobine stanovnika dženneta, i to treba dobro potcrtati i naglasiti.

Također, jedan od bontona i kulture ponašanja koju nam propisuje islam jeste način na koji možemo ulaziti u tuđu kuću, pa i svoju. Allah, dž.š., kaže: „O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se! A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti; a ako vam se rekne: “Vratite se!” – vi se vratite, bolje vam je, a Allah zna ono što radite.“ (En-Nur, 27)

U ovom ajetu imamo najmanje tri propisa:

a)      Islamska kultura ponašanja nam ne dozvoljava da u tuđe kuće „upadamo“ i ulazimo bez najave, bez obzira koliko nam bile bliske osobe, domaćini kuće. To je veoma simptomatično u našim seoskim sredinama gdje se ulazi u kuće kako god ko hoće i kada hoće, a domaćini uvijek moraju biti spremni na „iznenadne goste“. To islam ne dozvoljava. Najaviti se, pokucati/pozvoniti, nakon toga poselamiti ukućane i sjesti tamo gdje je predviđeno da sjede gosti. Ako vlasnik kuće dozvoli više od toga, onda se može to raditi.

b)      Ako se niko ne javi na naše kucanje ili zvonjenje, nemojmo nakon toga koristiti sve dostupne metode od mobitela (njegovog i ženinog), fisknog telefona, špijuniranja da li se nalaze u kući, a ne žele otvoriti itd. Ako nikoga ne nađemo, jedino što možemo uraditi jeste da sačekamo ili da dođemo drugi put.

c)       A ako nam domaćin kuće ne dopusti ulazak, iz njemu znanih razloga, onda se trebamo vratiti i ne praviti domaćinu dodatne neugodnosti. Ovo je za naše podneblje gotovo pa nezamisliva slika da kažemo komšiji/komšinici ili prijatelju/prijateljici kako nismo u prilici da ih primimo, jer smo preumorni, bolesni, zauzeti drugim obavezama koje se ne mogu odgoditi…itd.

Da, ova tri propisa oslikavaju pravo lice islamske kulture ponašanja i ne dozvoljavaju da se dese neugodnosti i pogoršanje odnosa, već se sve to temelji na osnovi dobrog razumijevanja i korektnosti u komunikaciji.

Pa i u ratnim okolnostima, musliman se mora pridržavati etike i kulturnog načina ponašanja kojeg je propisao časni islam.

Allah dž.š. je zabranio ubijanje onih koji nisu sposobni za borbu i onih koji nisu odvraćali od Allahovog Puta. Uzvišeni je zabranio ubijanje žena, djece, nemoćnih staraca i svećenika. Zabranio nam je zluradost, zlobu i rušenja. Zabranio je masakriranje i pustošenje, ubijanje životinja osim ako ih želimo jesti, sječenje drveća ili paljenje…

Ovo je samo nekoliko detalja iz islamske kulture ponašanja. Smatram da je veoma bitno isčitavati islamsku kulturu ponašanja, kao i njeno publiciranje u javnosti. Ne smije se steći dojam kako je vjernik uvije zapušten, neljubazan, odvratan, nesusretljiv… već ove lijepe osobine pokušati primijeniti u životu, jer je to najveće blago s kojim čovjek raspolaže.

Kao što je ovakav način ponašanja veoma bitan u našoj komunikaciji sa sljedbenicima drugih vjera, ona je bitna i u samom vjerničkom korpusu. Odgovorno tvrdim da mi, koliko je to moguće, volimo jedni druge, ali u nedostatku ili nepoznavanju kulture ponašanja, naše ophođenje jedni prema drugima i nije na zavidnom nivou.

Stvari se i nekako kreću kada igramo „solo“ i kada samostalno nastupamo, a jesmo li u timu, gdje je ovakva kultura ponašanja suštinski bitna, svako vuče na svoju stranu i nikako usmjeriti snage ka jednom cilju.  Ako pogledamo svjesne igrače jednog tima, i najboljem igraču koji igra za tim je sve jedno u kojoj formaciji se igra, na kojoj poziciji on lično igra… njemu je bitno da tim pobijedi. Iako, svi oni u jednom timu su jedni drugima konkurencija. Međutim, kada igraju za jedan cilj, onda se to sve prevazilazi.

Lijepim ponašanjem činimo najveći hizmet nama samima, našoj užoj i široj porodici i na kraju našoj vjeri. S toga, nadajmo se i molimo Allaha, dž.š., da popravimo naše stanje i da lijepo ponašanje bude naš životni moto dok živimo na ovom svijetu. Amin!

Objavljeno u magazinu  “Saff” br. 339 od 03.05.2013.