Na koji način klanjati teravih namaz
Ovaj namaz nazvan je “teravih”, što je množina od “terviha”, što znači odmor, pauza, jer se nakon svaka četiri rekata pravio odmor. Selam se predaje nakon svaka dva rekata.
Naš Seid Serdarević, shodno ostalim hanefijskim izvorima, napominje da se nakon svaka dva rekata teravih-namaza predaje selam, što je i praksa u slučaju nafila i noćnog namaza, ali je začuđujuće što se kod nas prakticira da se selam predaje nakon četiri rekata, a neki čak i nakon deset rekata, što, očito, odudara od naravi hanefijske pravne škole. Čak Serdarević jasno potcrtava da je mustehab poslije svaka četiri rekata napraviti odmor koliko bi se moglo klanjati četiri rekata. Za to vrijeme može se učiti Kur’an, salavati, zikr činiti ili šutjeti.
Autor poznatog hanefijskog djela El-Ihtijar vrlo decidno napominje da se selam predaje nakon svaka dva rekata, a pauza se pravi nakon svaka četiri rekata, argumentirajući to praksom Ubejj b. Ka’ba, r.a, ashaba koji je izvanredno učio Kur’an i kojeg je Omer, r.a, odredio da ljude predvodi na teravih-namazu u Poslanikovoj, s.a.v.s, džamiji. On kaže da je to bio običaj na teravih-namazu u oba harema, i u Mekki i u Medini.
Dakle, radi se o tome da je teravih-namaz i u hanefijskoj pravnoj školi definiran kao namaz koji se klanja sasvim dostojanstveno, mirno i polahko, s pauzama između dva, odnosno četiri rekata. Po kojem mezhebu se, onda, kod nas počela prakticirati tolika brzina između predavanja selama i počinjanja novog rekata?! Otkuda se, onda, pauza nakon predavanja selama, koja se spominje u hanefijskim djelima, a koja traje koliko klanjanje četiri rekata, svela na munjevito dizanje sa sjedenja na sljedeći rekat i na nerazumno mrmljanje nekog zikra, kojeg gotovo ni mi sami, zbog brzine, ne razumijemo?!
Nije sporna samo brzina prelaska između predavanja selama i počinjanja novog rekata, već je još čudnija, česta praksa, veoma kratkog i izuzetno brzog učenja na kijamu, što namaz obezvređuje i dovodi u pitanje njegovu ispravnost. Seid Serdarević, studirajući brojna hanefijska djela, potcrtava: Pošto je u svakom namazu vadžib uz Fatihu proučiti sure ili tri kratka ajeta, ili jedan ajet dug koliko tri kratka, to ni u teraviji ne valja učiti manje nego što je vadžib!
Čudna je pojava da neki uče toliko kratke ajete i da pri učenju toliko brzo uče da klanjači često ne znaju da je, npr. Fatiha u pitanju, uopće ne bi prepoznali da dotični uči to poglavlje iz Kur’ana. Ako se na teravih-namazu ne može proučiti, kako je preporuka, jedan džuz Kur’ana, onda bi barem trebalo i ono malo što se prouči, proučiti lijepo, polahko i razgovjetno. Time ćemo pokazati naše poštovanje prema namazu, prema Kur’anu i prema Gospodaru kome se obraćamo. Iskreni budimo i priznajmo: da li bismo tako brzo razgovarali s nekim uglednom čovjeku, koga posebno uvažavamo i respektiramo?!
Ne zaboravimo: mi s teravih-namazom ulazimo u audijenciju našeg Gospodara i obraćamo se Onome koji nam sve daje i od Koga očekujemo milost i nagradu?! Priznajte: s kakvom bi skrušenošću, mirnoćom i dostojanstvom to trebalo činiti?! Sigurno ne tako brzo i oholo, kao da pristupamo nekome koga uopće ne respektiramo!
Piše: prof dr Šefik Kurdić
Akos.ba
