MUSLIMAN, VLAH, ŠOKAC – Između konvencionalne upotrebe i političke zloupotrebe
Povod
Bošnjaci – etničko, nacionalno ime autohtonog naroda koji od pamtivijeka živi na prostorima centralnog Balkana, sa središtem u Bosni, bilo je uobičajeni i jedini naziv kojim se ovaj narod identifikovao duže od 1500 godina. U tom periodu imali su svoju državu koja se punih pet vijekova održala i koja je, kroz cijeli taj period zadržala isto ime: Bosna. Jezik Bošnjaka, u svim dokumentima tokom cijelog ovog perioda, označavan je isključivo kao bosanski jezik. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, 1878 godine, počinje realizacija dugoročnog strateškog političkog projekta brisanja etnonima ‘Bošnjaci’, falsifikovanja istorije Bosne kao države i negiranja viševjekovne tradicije državotvornosti bošnjačkog naroda, bošnjačke kulture i bosanskog jezika, uz direktnu oficijalnu zabranu upotrebe naziva nacionalnog jezika, donijetu 1907. godine.
Tek 1993. godine Bošnjaci su zvanično vratili svoje etničko i nacionalno ime, koje je promovisano i Ustavom Bosne i Hercegovine kao njihovo jedino ime.
Ipak, tokom proteklih godine, sve do danas, medijumi, predstavnici crkve, kulturnog i akademskog života, pa čak i političari na svim nivoima, kako na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine tako i u svim državama nekadašnje zajedničke države Jugoslavije, posebno u Srbiji i Hrvatskoj, ignorišu nacionalno ime Bošnjaka i bez ikakvog zazora u svakoj prilici i svim javnim nastupima, nazivaju ih muslimani, sa malim ili velikim ‘M’. Ova praksa ignorisanja nacionalnih osjećanja Bošnjaka toliko se uvriježila da na nju više ne reagiraju ni sami Bošnjaci, čak ni u zajedničkim TV emisijama, bilo da je riječ o voditeljima ili učesnicima u TV debati. Čovjek bi rekao da im je nelagodno ispravljati sagovornika, kao da bi to bilo čak nedolično ili nepristojno s njihove strane, te da je uputnije preći preko toga uz obavezno mudro klimanje glavom. Par puta sam na sugestiju kolega pogledao neke TV emisije sa Dodikom, jednom i sa Krajišnikom, i tokom cijele diskusije, koja je trajala i po 70 minuta, oni, očito namjerno i zlurado, ni jedan jedini put nisu upotrijebili nacionalno ime Bošnjaka, nego su ih uporno nazivali ‘muslimani’, dok njihovi sugovornici, istaknuti Bošnjaci intelektualci i političari, ni jedan jedini put ih nisu opomenuli da se korigiraju! Koliko daleko je otišla ova praksa neka ilustruje podatak da do danas, ni jedan jedini komentator na TV ni jednog sportistu Bošnjaka nije nazvao ‘Bošnjak’, dok su, na istim takmičenjima i od tih istih komentatora, svi ostali jasno identifikovani kao ‘Čeh’, ‘Srbin’, ‘Hrvat’, ‘Francuz’, ‘Rus’, ‘Nijemac’…
U jednom tekstu prije dvije godine obećao sam 100 eura sportskom komentatoru koji prvi upotrijebi nacionalnu odrednicu ‘Bošnjak’ za sportistu Bošnjaka ali sva je prilika da će ta nagrada ostati nedodijeljena još mnogo godina! Eto, ova arogantna praksa ingorisanja nacionaonog imena ‘Bošnjak’, i otvorenog negiranja samog nacionalnog bošnjačkog identiteta, njihove kulture i jezika, došla mi je preko glave! A ono snebivanje Bošnjaka koji preko toga prelaze sa snishodljivim osmjehom pred očima TV auditorijuma, ne samo da iritira nego alarmira na uzbunu! Krajnji je čas da se ozbiljno pitamo, dokle ćemo se ponašati kao da je “…od Boga rosica, dok nas oni pljuju“!?
Ravnoteža
Kada sam u sličnim situacijama reagovao, ukazujući da je klasična politička zloupotreba da se 23 godine nakon vraćenog istorijskog imena, potvrđenog i Ustavom zajedničke države, i dalje odbija njegova javna upotreba, najčešće je slijedilo miroljubivo objašnjenje opomenutog sagovornika da time nije mislio ništa loše i da je to prosto navika ostala iz vremena kada su Bošnjake zvanično proglasili za ‘Muslimane’, pa sada ne mogu da se odviknu. Biva, lakše im je ovako, konvencionalno. Očekuju da ih shvatim, valjda zato što je njima teže da tu naviku mijenjaju, nego meni da trpim takvo nipodaštavanje. Mi Bošnjaci smo saburli narod, pa smo i tako navikli da trpimo. Oni su prijeki, plahi, nagli, mogli bi i planuti ako ih suviše često opominjemo. Poslije, eto belaja, a njima će biti više krivo što su nas morali naučiti pameti, ali kad smo ih već natjerali na to, šta su drugo mogli!?
Pokušao sam da im ukažem da je to zbilja drsko, bezobrazno, i da je osloboditi se od loših navika obaveza pristojnog čovjeka. Onda okrenu na šalu, kao dobro de, nemoj se ljuti, nisam mislio ništa loše, ti znaš da te ja poštujem. Mogao si me zvati i ‘Neopredjeljeni’, ako je do navike jer su Bošnjake vodili i pod tom rubrikom u zvaničnim statističkim izvještajima i ličnim dokumentima, podsjećam one starije, a oni se onda tobože uozbilje i kažu da je to bilo zaista pretjerano nepravedno prema nama (kao da ima neka standardna mjera nepravde prema nama Bošnjacima, koja nam obavezno sleduje!?), pa još i suosjećaju sa nama – ali opet samo kao sa ‘M/muslimanima’, a ne kao sa Bošnjacima.ferid-muhic (1)
I tako, suočen sa njihovim odbijanjem da se koriguju, našao sam rješenje.
Kada neko ko za sebe kaže da je Srbin, Bošnjake nazove ‘M/muslimanima’, ja njega nazovem ‘Vlah’, a Srbe notiram kao ‘Vlahe’. Ako je riječ o nekome ko sebe smatra Hrvatom, onda ga oslovljavam terminom ‘Šokac’, a Hrvate tretiram kao ‘Šokce’. Pri tom imam sve argumente da to ne smiju primiti kao političku zloupotrebu, čak ni kao nekakvu uvredu, nego upravo kao naviku ostalu iz prijašnjih vremena kada su u Bosni sve pravoslavce notirali odrednicom ‘Vlasi’, pojedinačno ‘Vlah’, dok je isto tako uobičajeni zajednički naziv za sve katolike u Bosni bio ‘Šokci’. I meni je nekako lakše da se prepustim svojoj navici, a svakako bi mi bilo teže mijenjati je, nego njemu prihvatiti takvo oslovljavanje s moje strane. Utoliko prije što nije ni zlonamjerno ni pežorativno.
Prilog poštovanje
A da nije – nije! Termini “Vlah“ i “Šokac“ jesu tradicionalni izrazi među Bošnjacima muslimanima i zadržali su se do danas upravo kao dio kulturne konvencije koja je u ovom konktekstu bila opšteprihvaćena i koja nije uključivala nikakve primjese pežorativnosti! Kao dijete, sve do zrelih godina, nikada nisam čuo ljude Bošnjake muslimane, muškarce jednako kao i žene, iz starije generacije da termine ‘Vlah’ i ‘Šokac’ upotrijebe u pogrdnom kontekstu, nego uvijek samo striktno kao sinonime za pravoslavno, odnosno, katoličko stanovništvo Bosne. Iako u primorju centralne Dalmacije izraz ‘Vlaji’ sadrži notu podsmjeha i podcjenjivanja, riječ je o izuzetku, jer su termini ‘Vlah/Vlasi’ ( u Makedoniji ‘Vlav/Vlasi)), potpuno lišeni bilo kakve negativne konotacije, i označavaju predstavnike priznatog naroda odnosno narod. Čuveni komediograf Branislav Nušić bio je Vlah (Vlav), porijeklom iz sela Bella Supra (Gorna Belica) kod Struge, dok stanovništvo grada Kruševa u centralnoj Makedoniji, u najvećem procentu, čine upravo etnički Vlasi.
U svakom slučaju, termini ‘Vlah’ i ‘Šokac’ jesu semantičke rezidue kulturne tradicije bez bilo kakvih negativnih primjesa i mogu se koristiti za označavanje pravoslavnih, odnosno katoličkih stanovnika Bosne (Srba, odnosno Hrvata) paralelno i ravnopravno sa korišćenjem odrednice ‘M/musliman’ za Bošnjake. Razumije se, davanje prednosti ovakvoj arhaičnoj, tradicionalnoj i konvencionalnoj terminologiji nema svoje neposredno opravdanje. U praksi, razlog za obnovu ovih semantičkih relikata leži u opravdanoj i čak prijekoj potrebi da se principijelno poštuje i vrati u opštu i obaveznu upotrebu istorijsko ime Bošnjaka u javnoj i privatnoj komunikaciji.
Svako dalje uporno odbijanje da se Bošnjaci nazivaju svojim nacionalnim imenom, u svim prilikama, na svim nivoima i u svim medijumima, pozivanjem na tradicionalnu vjersku oznaku “M/muslimani“ kao njihovim tradicionalnim i konvencionalnim nazivom bez negativne konotacije, apsolutno opravdava i čak ultimativno nameće recipročnu upotrebu tradicionalnih etnonima ‘Vlah/Vlasi’, za pripadnike pravoslavne vjere u Bosni (Srbe), odnosno ‘Šokac/Šokci’, takođe bez negativne konotacije, za pripadnike katoličke vjeroispovijesti u Bosni (Hrvate).
I to isto tako, u svim prilikama, na svim nivoima i u svim medijima.
Jer, ako nam se već tako obraćaju iz poštovanja sopstvene tradicije i konvencije, osnovni red je da uzvratimo jednakim poštovanjem svoje tradicije i konvencije. Kao što je poznato, poštovanje podrazumijeva potpuni reciprocitet!
Ko god tako čini, objektivno doprinosi uzjamanom poštovanju Bošnjaka, Srba i Hrvata i njihovoj saradnji za dobro Bosne i Hercegovine.
Piše: akademik Ferid Muhić
