Pretjerivanje, kao i sve u životu čovjeka ima dva smjera. Previše i premalo. S obzirom da svjetske statistike govore kako mnogo više žena u svijetu pati od poremećaja ishrane od muškaraca ovaj članak posvećujem svim svojim prijateljicama, svim djevojkama i ženama koje u želji da budu bolje, ljepše, prihvaćenije, po mjeri društva, medija, socijalnih mreža gaze sasvim nesvjesno pogrešnim putem do cilja. Pa i sebi, kao podsjetnik. Jer niti jedna od nas nije sigurna od polaska ovom stazom. Jedna od bazičnih potreba čovjeka je potreba da bude prihvaćen, u 21. vijeku to je pravi izazov.

Prihvaćenost u društvu je u doba globalizacije sinonim za ono što nam nameću mediji, časopisi, socijalne platforme i influenseri koji prodaju spektar proizvoda i poručuju nam šta trebamo da imamo, kako da izgledamo da bismo bili po mjeri društva, od suplemenata za ishranu do kozmetičkih preparata, te modna industrija koja ima vlastite aršine i zahtjeve kako od žena tako i muškaraca.

Nerijetko se ovi zahtjevi nazivaju ženskom snagom. Ukoliko žena zadovoljava norme i okvir u koji je stavlja navedena indrustija – i samo ako je kadra iznijeti sve zahtjeve društva, industrije i trendova – ona je snažna. Realnost je sasvim drugačija.

Ženska snaga je u priznavanju i prepoznavanju vlastitih grešaka, granica, slabosti i nedostataka, te rad na istim, ali i međusobno razumijevanje, bez osude, spremnost da se pruži podrška za odlazak po stručnu pomoć. I glasno traženje rješenja i pomoći je snaga. U nastavku ću vas detaljno informisati o poremećaju ishrane i kada je vrijeme da se potraži stručna pomoć, ali i zašto.

Poremećaj hranjenja je psihološki poremećaj čija su glavna obilježja: poremećena slika vlastitog tijela i jako poremećene navike hranjenja. Anoreksija i bulimija su ozbiljni poremećaji koji najčešće pogađaju mlade tokom adolescencije i u ranoj odrasloj dobi.

Poremećaji hranjenja najčešće se javljaju kao anoreksija nervoza (F50), neurotski gubitak apetita i bulimija nervoza (F50) neurotsko prejedanje, ali prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti poremećaji ponašanja u ishrani obuhvaćaju i druge dijagnoze: emocionalni poremećaj izbjegavanja hrane, restriktivna ishrana i gubitak apetita izvazvan depresijom, te kompulzivno prejedanje.

Zablude o anoreksiji kod muškaraca

Četvrtina oboljelih od anoreksije su muškarci. Muškarci imaju povećan rizik od smrti, jer im se dijagnosticira mnogo kasnije nego ženama. To bi dijelom moglo biti i zbog zablude da muškarci ne doživljavaju poremećaje prehrane.

Anoreksija nervoza

Anoreksija nervoza u doslovnom prevodu znači nedostatak apetita uzrokovan nervozom, odbijanje da se održi normalna tjelesna masa za svoje godine, što dovodi do gubitka menstrualnog ciklusa, te dovodi u ozbiljna stanja iskrivljene slike o vlastitom tijelu. Anoreksija nervoza poremećaj je hranjenja karakteriziran namjernim gubitkom tjelesne mase. Prosječna dob početka bolesti je 17 godina, a rijetko se javlja nakon 40. godine. Osobe gube na tjelesnoj masi izbjegavajući kaloričnu hranu, prekomjerno vježbaju, a katkad izbacuju hranu iz tijela povraćanjem ili laksativima. Poremećaj najčešće počinje s dijetom koja kod okoline i ne izaziva pretjeranu zabrinutost. Međutim, s vremenom opterećenje prehranom i tjelesnom masom postaje sve izraženije. Uz to se javljaju psihički problemi, socijalna izoliranost, problemi u svakodnevnom normalnom funkcionisanju. Glavna prepreka postavljanju dijagnoze i započinjanju liječenja jest bolesnikovo poricanje poremećaja. Pružanje potpore i empatija imaju ključnu ulogu u osnaživanju osoba da se oslobode straha od dobivanja na tjelesnoj masi i normalnog hranjenja, kao i potrebe za prekomjernom fizičkom aktivnosti ili povraćanjem. Zastrašujuće je kako pacijentice i kada su jako mršave sebe doživljavaju u najmanju ruku kao nedovoljno mršave.

Brojne su medicinske posljedice i komplikacije anorksije i bulimije. Anoreksija je psihijatrijski poremećaj, pacijenti koji boluju od anoreksije izgledaju jako loše, iscrpljeno, kosa i nokti postaju suhi i lomljivi, koža kod većine postaje žuta, nastaju veliki problemi s regulacijom tjelene temperature, kao i nedostatak kiseonika u ekstremitetima, kao posljedica hronično niskog krvnog pritiska. Pacijenti se osjećaju umorno, slabo i imaju čestu nesvjesticu. Nedostaci vitamina, a posebno vitamina B1 jedan je od uzročnika depresije i kognitivnih promjena. Osobe mogu umrijeti od srčane aritmije i otkazivanja bubrega.

Smrtnost od poremećaja ishrane 

• Otprilike jedna osoba umire svaki sat od izravne posljedice poremećaja prehrane. (Koalicija za poremećaje hranjenja, 2016)

• Poremećaji prehrane imaju najveću smrtnost od svih mentalnih bolesti. (Smink, F. E., van Hoeken, D. i Hoek, H. W., 2012)

• Anoreksija je najsmrtonosnija mentalna bolest. Jedno istraživanje pokazalo je da je kod osoba s anoreksijom 56 puta veća vjerovatnoća da izvrše samoubistvo od osoba bez poremećaja prehrane. (Koalicija za poremećaje hranjenja, 2016)

• 70 miliona ljudi u svijetu živi s poremećajima prehrane. (Nacionalno udruženje poremećaja prehrane)

• Na globalnom nivou, 13% žena starijih od 50 godina doživljava poremećena prehrambena ponašanja. (Međunarodni časopis o poremećajima prehrane, 2012)

• Srednja dob nastanka poremećaja prehrane bila je 21 godina za poremećaj prejedanja i 18 godina za anoreksiju i bulimiju. (Časopis Američke akademije za dječju i adolescentnu psihijatriju, 2010)

Bulimija nervoza

Bulimija nervoza jest poremećaj hranjenja psihološkog porijekla. Karakteriše ga potreba za unosom velikih količina visokokalorične hrane nakon čega slijedi namjerno povraćanje zbog straha od debljanja. Može se javiti sama za sebe ili naizmjence s anoreksijom. Uzroci poremećaja nisu potpuno poznati. Češće se javlja u porodicama u kojima je bilo osoba s prekomjernom tjelesnom masom, depresijom, zloupotrebom alkohola ili droga. Bulimične osobe obično teže savršenstvu i osjećaju da ne mogu zadovoljiti očekivanja roditelja. Imaju nizak nivo samopoštovanja u korijenu, skloni su anksioznosti, obično su impulsivne, teško se kontroliršu i suzdržavaju. Neka istraživanja pokazala su da bulimične osobe doživljavaju hranu kao simboličnu zamjenu za ljubav i da je u pozadini poremećaja problem odnosa s majkom. Osjećaji nesigurnosti, uznemirenosti i žalosti za njih su nepodnošljivi i moraju ih odmah suzbiti hranjenjem. Za razliku od anoreksičnih osoba koje imaju izrazito malenu tjelesnu masu kod bulimičnih je ona normalna ili malo povećana. One su kritičnije prema svojoj bolesti i imaju potrebu da se promijene, ali zbog osjećaja stida ne javljaju se za pomoć. Kako bi kompenzirala prejedanje, osoba pribjegava samoizazivanju povraćanja ili upotrebi laksativa i diuretika. Da bi se takvo ponašanje smatralo bulimičnim, mora se događati najmanje jedanput sedmično tokom tri mjeseca. Bulimija ne podrazumijeva samo povraćanje, nego i bilo kakvo drugo neprikladno ponašanje kao što je pretjerano tjelesno vježbanje kojim se kompenzira prejedanje. Iako osobe s bulimijom imaju manje teških tjelesnih komplikacija, češće se prilikom prvog pregleda žale na mučninu, umor, osjećaj napuhnutosti, poremećaj menstruacijskog ciklusa i bol u stomaku. Postoje erozije zubne cakline, zbog česte želučane kiseline u usnoj šupljini usljed povraćanja. Mogu imati ranice na rukama od čestog dodira sa zubima prilikom izazivanja povraćanja. Kod osoba koje su uzimale laksative ili diuretike mogu biti prisutni edemi. Njihova upotreba može dovesti do dehidracije i elektrolitskog disbalansa, hipokloremije i hipokaliemije. Što dovodi do smetnji u radu srca i u nekim slučajevima smrti.

Kod oboljelih se javlja strah od gubitka kontrole nad uzimanjem hrane uz osjećaj srama i krivnje. Šta i koliko pojesti postaje svakodnevna unutrašnja borba, preokupacija i katkad se čini da je prestanak uzimanja hrane najbolja opcija. Kritični prvi korak prema oporavku jest trenutak kada osoba prizna da ima problem i odluči zatražiti pomoć. Tada se javljaju pitanja ko će zaista shvatiti njihov problem, ko je osoba od povjerenja, kakvi su uvjeti liječenja, hoće li uspjeti zadržati kontrolu. Poremećaj prehrane složen je problem koji je izazov u liječenju. Za mnoge osobe oporavak teče u nekoliko faza, a prate ih periodi poboljšanja i pogoršanja. Tokom procesa liječenja s vremena na vrijeme može doći do sukoba zbog očekivanja okoline osobito zato što oboljeli imaju unutarnju potrebu za vanjskim odobravanjem i žele drugima ugoditi. Potrebno je biti ustrajan u liječenju i znati da je oporavak moguć te da postoje osobe koje su spremne pomoći. Valja imati na umu da roditelje treba naučiti kako da pomognu voljenoj osobi koja se pokušava oporaviti.

akos.ba