Molitvi u zoru mnogi prisustvuju…
Svijet tuge i brige prestaje i preokreće se u jedan sasvim novi, mijenjanjem samo jedne, realno govoreći navike kod većine ljudi. Prije svega sklopi oči i zamisli iduću scenu: Siromašan si. Nemaš posao. Nemaš novac. Tragaš za svakim mogućim halal dinarom. Ipak ne nalaziš način. Najednom, komšiluk širi priču da ima novi način da se dođe do novca. Raspituješ se, naravno. Evo o čemu je riječ: Efendija tvoje džamije je odredio nagradu od 20 maraka za dolazak na sabah namaz. Svako jutro možeš zaraditi dvadeset maraka odlaskom do par minuta udaljene džamije gdje ćeš se zadržati svega desetak minuta? Otići ćeš! Znaš i sam da hoćeš! Svi bismo otišli! Ma ne bi nam ni trebao alarm za ustajanje, budni bi dočekivali sabah. Ne bi svi ljudi stali u džamiju. Babo bi budio svoje dvoje djece, jer to znači još dodatnih 40 maraka, s njegovih 20, ukupno 60. Mjesečno bi od sabah namaza imali 1800 maraka. Veoma, ali veoma primamljivo… Ta svota bi se mjesecima i godinama množila, a sabah bi postao navika. Ovo jeste prolazan svijet, ali daj bar da ne proživim k’o siromah!
A sada jedno, standardno pitanje: Prolazno ili Vječno dobro? Vječno, svi znamo.
Brate, sestro… nema tog efendije koji će dati novčani stimulans za dolazak na sabah u džamiju. I ne treba da bude. Uzeli smo kao primjer nagradu od dvadeset maraka. Sada zamislimo koliki je ovo svijet i koliko je novca trenutno na njemu. Koliko li je palača slavnih ljudi koje koštaju ogromnu svotu novca? Zastane čovjeku dah kada pomisli koliko ljudi ima i šta sve posjeduju. Idemo mi ipak, do govora najboljeg od najboljih, pogledajmo i neka nas stid bude: Rekao je Poslanik s.a.v.s.: “Dva rekata sabahskog sunneta su bolja od dunjaluka i svega što je na njemu.”
Nećemo dobiti ni dvadeset, ni pedeset, ni sto hiljada maraka. A i da ih dobijemo, opet ima nešto bolje i trajnije. Dva rekata sabahskog sunneta. Šta je tek sa dva rekata farza?
“One koji po mraku i tami idu u džamiju, obraduj potpunim svjetlom na Sudnjem danu.”
“Nema težeg namaza dvoličnjacima od sabaha i jacije, a da znaju kakve su (nagrade) u njima, oni bi na njih išli pa makar pužući.”
Allaha mi, vakat nam je da razmislimo i trznemo se. Ustajanje na sabah izgleda kao dug proces, a on je ustvari samo jedan trenutak kada otvorenih očiju u toploj posteljini podsjetiš sebe da bi otišao za dvadeset maraka, a zarad Gospodara i veće nagrade nećeš. I vidjet ćeš taj osjećaj, kada izlaziš iz džamije nakon sabaha… od toga, ništa ljepše nema!
Probaj!
Za Akos.bA piše: Mirza Voloder
