“Moji zatvorski dani” Zejneb el-Gazali: Sa izgladnjelim psima u ćeliji broj 24

Da bi bolje razumili trenutno stanje u Egiptu potrebno je da se upoznamo se dešavanjima u 20. stoljeću i borbom članova Muslimanske braće protiv vojnih vlasti u Egiptu. Redakcija portala Akos.bA vam u narednom periodu donosi birane odlomke iz potresne autobiografije Zejneb el-Gazali "Moji zatvorski dani".

Put u ćeliju 24

Šejtan koji me pratio, držao me čvrsto za lakat u pratnji još dvojice, koji su također šejtani crnih lica, a nosili su u rukama korbače. Provodili su me hodnicima zloglasnog zatvora. I vidjela sam. Vidjela sam pripadnike „Muslimanske braće" obješene za stubove, a po njihovim golim leđima pljuštali su bičevi. Na neke su puštani izgladnjeli psi, da ih trgaju žive. Neki su stajali okrenuti licem prema zidu, čekajući svoj red za kažnjavanje.

Poznavala sam mnoge mladiće koje sam vidjela. Sastajali smo se na našim redovnim aktivnosti­ma poučavanja iz tefsira, hadisa i fikha, nekad kod mene nekad kod njih, baš kao oni u kući Ibn Erkama iz generacije ashaba, u miru i praskozorja i svjetlima zora.

Znala sam ih mnogo. Vidjela sam čudo. Ovo je jedinstvena ljudska vrsta koju je islam uzdigao. Njihovi obrisi su ozareni svemoćnošću Gospo­dara svoga; mladići islama, strarci islama, neki obješeni za stub, neki okrenuti prema zidu, a iz njihovih lica svjetlucao je nur, svjetlost iz tih lica koja su klečala jedino pred Allahom. Na svim tim licima vidjela sam nur tevhida. Niz ta lica i leđa tekla je nevina krv.

Jedan mladić koji je bio razapet na stubu doviknuo mi je: „Majko, neka te Allah učvrsti!" Rekla sam, a svjetlost je obasjavala mjesto na kome se lila krv: »Strpljivi budite. To je prisega. Strpljivi budite, o Jasirova porodico! Vaše mjesto je džennet».

Šejtan koji me sprovodio zavitlao je rukom i udario me po uhu i dijelu lica, a meni se zavrtjelo u glavi kao da me struja dotakla. Rekla sam: „Na AIlahovom putu". Čula sam glas koji kao da je iz dženneta dolazio: „Allahu, učvrsti naše korake, Allahu sačuvaj ih od griješnika. Da nema Tebe, moj Gospdaru, ne bismo bili na pravom putu, ne bismo vjerovali, niti bismo klanjali. Učvsti naše korake ako zapadnemo u iskušenja…" Miješali su se zvukovi bičeva i guranja, ali je glas imana bio jači i jasniji. Čuo se i drugi glas, koji kao da je dolazio iz nebesa: »La ilahe illallah vahdehu la šerike leh". Ponovo sam rekla. »Strpite se, moji sinovi. To je prisega, strpljivi budite vaše mjesto je džennet». Ponovo me udarila ruka griješnika koji me sprovodio. Osjetila sam veliki bol. Rekla sam: »Allahu ekber, Allah je najveći, hvala Allahu! Moj Gospodaru, pomozi mi da budem strplji­va i zadovoljna. Hvala Tebi na blagodatima koje inim daješ, blagodati islama, imana i džihada na Tvome putu…»

Otvorena su vrata mračne sobe u koju sam ušla i zaključali su me.

U ćeliji 24

Ta ćelija me progutala. Rekla sam na ulazu: "Bismillah … Esselamu alejkum!" Nakon što su vrata zaključana, upaljena su svjetla. To je radi kažnjavanja. Ćelija je bila puna pasa. Ne znam im broja. Zatvorila sam oči od straha i stavila ruke na prsa. Oko mene su se sa svih strana ok­upili psi i počeli su me njušiti i lizati. Osjetila sam zube i kandže po mome tijelu. Ponovo sam otvorila oči i stavila ruke pod pazuhe i počela učiti El-esmaul-husna (Allahova lijepa imena). Počela sam dozivati: "Ja Allah, Ja Allah!" I išla sam sa jednog imena na sljedeće, a oko mene se krug pasa stezao. Osjetila sam ih po glavi, pred­njoj i zadnjoj strani, sa svih strana. Dozivala sam svoga Gospodara: »Moj Gospodaru, zaposli me Tobom od svega drugog, olakšaj mi da mislim o  Tebi, o Ehadu (Jedini), o Ferdu (Jedinstveni), o  Samede (Koji si utočište svemu), uzmi me iz ovoga prividnog svijeta, zaposli me Tobom od svih prevara, učini me da sam okupljena To­bom. Spusti na mene Tvoj mir i ogrni me Tvojom ljubavi, daruj mi šehadet zbog Tebe i iz ljubavi prema Tebi, i učvrsti moje korake, o Allahu, kor­ake monoteista koji samo Tebe veličaju".

Sve ovo sam izgovarala u sebi, bez glasa. Prošlo je tako nekoliko sati, a onda su otvorena vrata i izišla iz te ćelije. Mislila sam da mi je sva odjeća krvava i poderana od blizine pasa, njihovih zuba i  kandži. Ali, za čudo, nigdje nije bilo ni traga na odjeći. „Slava Allahu, Koji je bio sa mnom! Moj Allahu, zar sam dostojna tolikog Tvoga dobra i plemenitosti?! Moj Allahu, Tebi hvala!" I ove riječi  sam izgovarala u sebi, bez glasa, a šejtan me čvrsto držao za ruku i pratio. Pitao se kako to da me psi nisu pojeli. I on, a i šejtan pored njega, imali su bičeve u rukama. Na nebu se ukaziva­lo akšamsko crvenilo i približavala se jacija. Sa psima sam provela više od tri sahata. Tebi hvala, moj Allahu, na svakom stanju!