Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Moja ljeta, moje more i požari

Moja ljeta, moje more i požari

Pitaš me, sine, jesam li išao na more kada sam bio tvojih godina?

Nisam, al’ znao sam da postoji, no konkretno gdje, šta i kakvo i ne baš, osim onoliko koliko se može naučiti iz geografije.
Neki iz razreda su išli, govorili da je sunce jače, da se dobro pocrni, da je voda velika, duboka, slana…
No ipak su u septembru kada bi se sastali u školi oni zavidili mome crnom tenu. Tri mjeseca na humskom vjetru uz znoj i trinu pri kupljenju sijena davali su mojoj koži nijansu koju oni sebi nisu mogli priskrbiti na „tom“ moru.

Jesam li se kupao na Neretvi?

Jesam.
Nekad u augustu trebalo je janjce s planine stjerat u dolinu, na Neretvu da se okupaju prije nego im se vuna ošiša. Tada bi kupali janjce a i ja bi zagazio u Neretvu koji put.

Jesam li ikad imao pravi ljetni odmor?

Jesam. 1993. Godine baza naše jedinice nalazila se uz Jablaničko jezero. Cijelo sam ljeto proveo na kupanju, plivanju sunčanju. Uvečer bi išli na sijela u okolna sela. Vraćali se negdje pred zoru. U bazi bi tada bila prozivka i raspored za dnevne akcije. Rat je bio žestok i obično smo skoro svakog dana išli ili u akciju ili na izviđanje. Pred izlazak Sunca smo već bili pred neprijateljskim linijama, izviđali ili napadali, kako god, do podne bi obično te akcije završavale i vraćali bi se u bazu, na jezero, na kupanje…

Oni koji bi preživjeli… ranjeni su završavali u bolnicama, šehidi sahranjivani u mezarjima, preživjeli na kupanju, sunčanju, do iduće noći, do idućeg postrojavanja do iduće akcije…
Ljeto devedeset treće bilo je teško ljeto. Pola mene ga se sjeća po kupanju na Jablaničkom jezeru, pola po teškim borbama i akcijama koje smo imali oko grada i na Igmanu i Bjelašnici.
Te sam se godine prvi put ogulio.
Kada bi mi koža crnila na humskom planinskom vjetru, nasuho bez vode, ne bi se gulila. Na jezeru, uz vodu, koža je crvenila i gulila se po leđima.

Čega se najviše sjećam?

Ne znam. Na čas se dragih lica šehida iz te godine sjetim. Na čas mi prvo na um padne riža koja je bila svaki obrok. Na čas se sjetim kako bi djevojke s večernjih sijela nekako bez puno emocija primale vijest da je momak koji je noć prije bio s nama ranjen ili poginuo… Sjećam se i treme koja me obuzela baš u mjesecu julu. U jednoj akciji ovdje oko grada, polovinom ovog mjeseca, malo me čvoknula bomba, onda me za 5 dana na Igmanu opet čvoknuo geler granate pa se neki strah uvukao pod kožu. Znaš ono kad dobiješ jednog keca, pa još jednog, pa se pobojiš da ćeš dobiti i trećeg i pasti na godinu?

Znaš!
E pa nešto slično tome.

Nisam, nisam nikad pomislio da postoji neko mjesto na kom bi mi ljetni odmor bio toliko dobar da zatomi sjećanja na ljeto devedeset treće. Mada to nije do mjesta, ni do sunca, ni do vode. To je do godina. Tada sam imao najviše sive mase u glavi za pamćenje. Sad je sve pliće, životni valovi manji i nemam ništa protiv da tako i ostane.

Jedna me stvar samo čudi! Granate su svuda padale, šume bile pune ljudi koji su pušenjem cigareta gutali strah, a ja se nijednog požara iz tog ljeta ne sjećam. To mi se jutros vrti po glavi…

Piše: Esad Bajić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top