Moj mimohod za Srebrenicu
Već godinama, otkad postoji Memorijalni centar u Potočarima, u ovo vrijeme, pričam priču o Srebrenici, onako za sebe. Ispisujem je u svojim mislima, a zatim pospremim u neki kutak svog pamćenja i tu ostane dok je vrijeme ne izbriše. I onda opet kad nastupi juni iznova snujem srebreničku priču, a nikako da smognem hrabrosti da je zabilježim, svojom desnicom, i sačuvam od zaborava. Sve razmišljam da li mogu, da li smijem, da li imam pravo!? Jer niko od mojih krvnih srodnika, da ja znam, nije stradao u Srebernici, a jest na drugim mjestima, boreći se za ovu zemlju. I Srebrenica je simbol općeg stradanja, najbolnija tačka na našem bošnjačkom i bosanskom tkivu. Htjela bih i da je “sva bol svijeta” i da svi tu bol osjete, a da se Srebernica, ni nama, ni nikome – više nikada ne ponovi!
Zato se pitam – je li dovoljno ovo što do sad činimo; je li dovoljno jednom godišnje posjetiti Memorijalni centar u Potočarima, odati počast, proučiti Fatihu, održati vjerski i politički govor, ispričati tužnu priču i otići za svojim poslom! Jesu li dovoljne sve te šetnje, marševi mira, mimohodi… Je li ona čuvena potočarska dova:
“… Molimo te, Bože – Da tuga bude nada, Da osveta bude pravda, Da majčina suza bude molitva …” – je li dovoljno i daleko čuvena – “… da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!” Ovo je samo jedno od pitanja, a odgovoriti možemo svi, i odgovorni smo svi!
I još se pitam, često, onako u tišini, a mogu i to pitanje podijeliti:
– Kako to da se srebrenički sinovi i kćeri, i nakon više od dvadeset godina stradanja njihovih očeva, staratelja, osjećaju siračadima, nakon što su, hvala Bogu, stekli visoka obrazovna, stručna zvanja, materijalno se zbrinuli, nakon što su i sami postali roditelji i ostvarili toplinu porodičnog doma! Oni se i danas, pored tih blagodati koje im je, Uzviseni Gospodar, podario, pozivaju na svoju žrtvu i svoj gubitak!? Možda nisu zbog toga što su njihovi najmiliji nevini izginuli i postali šehidi, ta šehadeta, kod Uzvišenog Allaha, ima visoko cijenjeni status !? Možda zato što su njihovi očevi i braća izdani, i što im je oduzeto pravo da se bore, za svoju časnu vjeru, za živote svoje maloljetne djece, za imovinu koju su pošteno i mukotrpno stjecali, za – ČAST – svojih majki, sestara i kćeri!?
Ooo! Kako je to bolno! I kamen bi proplakao! I zato treba priznati njihovu bol, pomoći ih, podržati, ne stajati im na put, ako ništa uputiti im iskren, koristan, očinski savjet, koji im je nedostajao tokom odrastanja i sazrijevanja, i koji će im nedostajati do kraja života! Isto to treba i srebreničkim majkama i svim majkama šehida, jer one su majke, i majke šehida, jedino one imaju puno pravo pričati o svome bolu. Podijeliti ga sa drugima, i pronositi ga po svijetu, dopustiti kome hoće da ga dijeli sa njima i da ih posjeti, i mezarje njihovih najmilijih, i niko im nema pravo prigovoriti!
One imaju iskustvo, koje niko nikome ne bi poželio!
I zato, ono što one urade – pečat je, ono što kažu, poput zakona je, a što preporuče, vasijjat je!
Ne, nisu one svetinja, ali su odmah poslije svetinje! One imaju pravo na branitelje, tjelohranitelje, pomagače, savjetnike! One se bore za istinu i pravdu i nemaju nikakav drugi interes, potrebu, ni želju! A mi ako smo prihvatili ovo tlo, bosansko, da na njemu “sijemo i ničemo” onda moramo biti spremni… na mravlji trud, na zečiji san, na tigrov korak…
Moramo biti spremni na sve! I jednom za sva vremena staviti tačku na sve Srebrenice koje su nam se kroz Historiju dešavale! Ne moramo pri tome nikome činiti zlo, nepravu, nekoga spuštati da bismo sebe digli, ne moramo ni mrziti; to nama ne priliči, dovoljno je da poštujemo, cijenimo i vrednujemo sebe!
Pa ako do sada nismo znali, evo imamo pouku pa se poučimo, ako nismo bili spremni, sada znamo i možemo pa se pripremimo, ako nismo imali slobodu vjere, evo sada imamo pa vjerujmo, čvrsto i odlučno – i konačno shvatimo onu Poslanikovu, s.a.v.s., poruku izrečenu prije četrnaest i više stoljeća – da vjernik ne smije biti ugrižen dva puta iz iste rupe!
Vrijeme je da počnemo živjeti znanje, jer u suprotnom grijeh postaje veći, a kazna teža, ni na to, sigurno, nismo spremni!
– Bože Milostivi, Ako pogriješimo, podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja;
-Ako nas zamrači krivovjerje, osvijetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem;
-Ako nas zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa;
-Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom (a.s.) pravdom;
-Ako nam se ponudi mržnja, spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju;
-Ako budemo protjerani iz domova, osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.
Piše: Razija Maksumić, Mostar
Akos.ba
