Moć iznad prava

Intervencija Sjedinjenih Američkih Država u Venezueli s ciljem otmice predsjednika Nicolása Madura nije provođenje zakona prošireno izvan vlastitih granica. To je međunarodni vandalizam, čist i ogoljen.

Moć je istisnula pravo, preferencija je zamijenila princip, a sila je predstavljena kao vrlina. Ovo nije odbrana međunarodnog poretka. Ovo je njegova tiha egzekucija. Kada država otme pravo kako bi opravdala otmicu lidera, ona ne štiti poredak. Ona javno pokazuje prezir prema njemu.

Prisilno hapšenje aktuelnog šefa države od strane SAD-a nema nikakvo uporište u međunarodnom pravu. Nikakvo. To nije samoodbrana prema članu 51 Povelje Ujedinjenih nacija. Nije bilo odobreno od strane Vijeća sigurnosti UN-a. Međunarodno pravo jeste mnogo toga, ali nije lutajuća moralna dozvola velikim silama da provode promjenu režima putem otmice.

Tvrdnja da navodna kršenja ljudskih prava ili trgovina narkoticima opravdavaju uklanjanje stranog šefa države posebno je pogubna. Takvo pravilo ne postoji. Ni u ugovornom pravu. Ni u običajnom pravu. Ni u bilo kakvoj ozbiljnoj sudskoj praksi.

Pravo ljudskih prava obavezuje države na određene standarde ponašanja. Ono ne daje dozvolu za jednostrane vojne otmice koje provode samoproglašeni svjetski šerifi. Da je to pravilo, svijet bi bio u trajnom stanju odobrenog haosa.

Doista, kada bi SAD bile ozbiljne u vezi s ovim navodnim principom, dosljednost bi zahtijevala djelovanje mnogo bliže kući. Prema logici koja se sada zagovara, postojao bi daleko jači pravni i moralni osnov za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, s obzirom na obimnu dokumentaciju o masovnoj šteti po civile i vjerodostojne optužbe za genocid proizašle iz izraelskog djelovanja u Gazi.

Ipak, takva se logika uopće ne razmatra. Razlog je očigledan. Ovo nije pravo. Ovo je moć koja bira svoje mete.

Promjena režima nije izuzetak u američkoj vanjskoj politici. To je navika s dugim papirnatim tragom, od Irana 1953. do Gvatemale 1954., Čilea 1973. i Iraka 2003. godine.

Ali otmica aktuelnog predsjednika predstavlja novi pad na najnižu tačku. Upravo je ovakvo ponašanje pravni poredak uspostavljen nakon 1945. godine bio zamišljen da zabrani. Zabrana upotrebe sile nije tehnikalija. Ona je centralni nervni sistem međunarodnog prava. Kršiti je bez odobrenja znači objaviti da pravila obavezuju samo slabe.

SAD to savršeno razumiju. Ipak djeluju, i time provode obdukciju samog sistema Povelje UN-a.

Propadanje se tu ne zaustavlja. Washington je više puta kršio svoje obaveze prema Povelji UN-a i Sporazumu o sjedištu UN-a. Odbijao je ulazak zvaničnicima koji mu nisu po volji. Sprječavanje palestinskog predsjednika da lično obrati Generalnoj skupštini UN-a prošle godine nije bio diplomatski gaf. To je bilo kršenje ugovora od strane države domaćina glavne multilateralne institucije svijeta.

Poruka je bila nedvosmislena. Pristup međunarodnom sistemu i poštivanje Povelje UN-a uslovljeni su američkim odobrenjem.

UN je osmišljen da ograniči moć, a ne da joj se dodvorava. Danas sve češće ne uspijeva ograničiti ozbiljna kršenja međunarodnog prava. Paraliziran vetima, zastrašivan od strane države domaćina i ignorisan od onih koji su najviše sposobni kršiti njegovu povelju, UN je skliznuo od navodnog čuvara zakonitosti do scenografije za njeno urušavanje.

U jednom trenutku poricanje postaje samoobmana. Sistem je zakazao u svom osnovnom obećanju. Ne zato što je međunarodno pravo naivno, već zato što je njegov najmoćniji korisnik odlučio da je ono opcionalno.

Zato je vrijeme da se izgovori neizgovorivo: UN bi trebalo trajno preseliti iz države domaćina koja svoje ugovorne obaveze tretira kao smetnju. A međunarodna zajednica mora započeti ozbiljan i trezven razgovor o alternativnoj globalnoj strukturi čiji autoritet nije talac jednog glavnog grada, jednog veta ili jedne valute – ili o sistemu čije bi ovlasti nadilazile UN upravo zato što je UN iznutra ispražnjen.

Pravo ne može opstati kao slogan. Ili obuzdava one koji raspolažu najvećom silom, ili je tek retorika usmjerena protiv onih koji je nemaju. Ono što su SAD učinile u Venezueli nije odbrana poretka. To je potvrda da je međunarodni poredak zamijenjen preferencijama. A preferencije, za razliku od prava, ne priznaju nikakve granice.

piše: Ziyad Motala, Profesor prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Howard (Al Jazeera)

prevod akos.ba