Mjesec mira

Već smo nekoliko dana u mjesecu s kojim počinjemo živjeti i djelovati svjesnije i prisutnije. Redžeb spada među četiri sveta mjeseca kojima je data posebna težina. Njegova svetost nije bila nepoznata ni narodima prije islama – čak su i predislamski Arapi u tom mjesecu obustavljali sukobe, sklanjali oružje i prekidali ratne pohode.

Danas, u vremenu koje se gotovo deklarativno naziva civiliziranim, redžeb dolazi u svijet koji je sve samo ne miran i tih. Umjesto sklonjenog i utišanog oružja, svjedočimo njegovom neumornom zveckanju. Umjesto povlačenja oružja, gledamo njegovo opravdavanje. Umjesto smiraja, svijet bruji pozivima na nove sukobe.

Genocid u Gazi, patnja civila u Ukrajini, Sudanu i brojnim drugim žarištima, ostaju otvorene rane savjesti savremenog čovječanstva. One nas podsjećaju da poruke mira, pravde i sigurnosti, koje su srž svih Božijih objava, još uvijek nisu usvojene kao životna praksa. Historija se, nažalost, ne čita da bi se iz nje učilo, nego da bi se ponavljala.

Narodi koji su sami prošli kroz agresiju i genocid posebno snažno osjećaju značenje ali i potrebu za očuvanjem mira. Zato nas zabrinjavaju savremeni pokušaji da se mržnja normalizira, da se vrijeđanje vjere i identiteta pretvori u prihvatljiv diskurs, a da se čitavi narodi predstave kao prijetnja.

Svaki zločin ima svoj uvod. On skoro nikada ne počinje oružjem. Počinje riječima. Počinje slikom „Drugog“ kao prijetnje. Nastavlja se omalovažavanjem, diskriminacijom i dehumanizacijom. Tek nakon toga nasilje dobija svoje „opravdanje“. Upravo zato govor mržnje nikada nije bezazlen, niti je nešto na šta se treba navikavati.

Mir koji danas imamo skupo je plaćen da bi se olako posmatralo kako se sije novo sjeme razdora. Zbog toga je odgovornost na svima koji imaju glas i utjecaj – političarima, medijima, akademskoj zajednici, dijaspori i prijateljima širom svijeta – da prepoznaju opasne narative i da im se suprotstave prije nego što prerastu u djela.

Ipak, jednako je važno ne izgubiti vlastiti kompas. Na zlo se ne smije odgovarati zlom. Vatra se ne gasi vatrom, nego vodom. Kur’anska poruka ostaje jasna i zahtjevna: pravednost se ne smije žrtvovati ni onda kada smo povrijeđeni. Odustajanje od vlastitih vrijednosti bio bi istinski poraz.

Redžeb je vrijeme u kojem se moramo podsjetiti da mir nije pasivno stanje, nego svjesna odluka koja se svakodnevno brani riječju, stavom i djelom.

akos.ba