MIŠLJENJE – Umjesto cvijeta na Spomeniku ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva
Zastadoh kraj Spomenika ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992.-1995.
Piše: Senita Šeherčehajić
Zastadoh ovog aprilskog jutra na platou kraj Spomenika djeci opkoljenog Sarajeva. April da ne može biti “aprilskiji” u Sarajevu. Miris behara tek probeharalih krošnji u Velikom parku širi se i mami poglede. Isti miris kojim je grad trebao mirisati aprila 1992. Ali, nije. April u Sarajevu tri decenije “miriše” drugačije, nekako “gorko”, s prizvukom paljevine, pronoseći notu patnje.
U mislima prizvah fontanu koja je obilježila moje djetinjstvo. Onu oko koje smo mi, djeca od prije neke četiri decenije i malo duže, obišla bezbroj krugova na biciklima, rolama ili, jednostavno, jureći prijatelje u igri „ganje“. Na momenat, vrati mi se slika iz djetinjstva, nas, djece, i zvukovi naše graje. Vidjeh djecu mog djetinjstva kako trče kraj fontane. A, onda samo gruhnu nešto u glavi! I nestade graje! Zamijeni je zvuk minobacačkih granata! I jeza koju budi osjećaj „mete“ na leđima. One koju su djeca, sva djeca Sarajeva, nosila od 1992. do 1996. godine. 1.425 dana opsade. 11.145 prekinutih života. Roditelja, rođaka, komšija, prijatelja, kolega, slučajnih prolaznika. I 1.601 djeteta!
Fontana naših života, moga djetinjstva, postade spomenik u znak sjećanja na nasilno prekinute živote. Sjećanje na prekinuta djetinjstva! Instalacija od zelenog stakla kao vječna opomena. I nikad prekinuta niti umanjena tuga roditeljska.
Koraknem do kamenih postamenata s imenima. Okrećem, i okrećem, i okrećem. Pokušavam da upamtim sve. Pokušavam iznova… Admir, Muamer, Dario, Admir, Irma, Sabina, Sanela, Nebojša, Aida, Namik, Adela, Eldin, Nermina, Ajla, Merima, Denis, Fikret, Amra, Damir, Alma, Ekrem, Almir, Adnan, Merisa, Nirvana, Adisa, Nihad, Alen, Nermin, Amir, Sejo, Anisa, Muamer, Lejla, Edin, Rubina, Jasmin, Kenan, Elma, Asmir, Amir…
Iza svakog imena prekinuti život. Prerano! Neutješno!
Danas i sutra će ovdje doći delegacije i biće mnogo cvijeća, pokoja izgovorena riječ kojom ćemo obilježiti još jedan sarajevski april. Ovaj put, tri decenije od početka opsade i zvjerskog ubijanja grada i njegovih stanovnika. Pri čemu nisu bili pošteđeni ni najmlađi.
Trideset godina u ljudskom vijeku nije malo. Za 30 godina čovjek dođe na ovaj svijet, odraste, školuje se, sazrije, zaposli, dobije potomke… 30 godina je nečiji vijek – narod kaže – kratak vijek. Mnoga djeca sa popisa pred kojim stojim pokušavajući memorisati imena nisu proživjela ni trećinu od toga. Za nas, koji smo u opsadi živjeli ili opsadu (pre)živjeli, te tri decenije prošle su u trenu.
Umjesto graje svoga djetinjstva, danas ovdje čujem samo zvuk minobacačkih granata i fijuke snajperskih hitaca koji pronađoše Amara, Seada, Senada, Edina, Mustafu, Eldara, Mirelu, Mersala, Damira, Enisu, Armina, Benjamina, Amelu, Amru, Vedada, Lejlu…
Umjesto vode koja je tu tekla, vidim samo imena i dozivam u sjećanje crno-bijele fotografije onih koji nikad neće skvasiti ručice u ovoj fontani.
Kraj Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, umjesto cvijeta, pomolih se za nevine duše. Odšutjeh minutu. Zaboraviti ne smijemo!
akos.ba
