Miris žica
Svijet se umrežio i konektovao. Tako uvezani, postali smo ovisnici, a iako su aktivne velike brzine, nedostupni smo jedni drugima. Raritet je postalo da svoga brata osmjehom dočekaš, već se konstantno kleberimo zureći u malehne „kutije današnjice“. Jedni druge ćemo primjetiti, eventualno saslušati, tek kada pomislimo da je neko, tako reći, puk’o. Mali automati u našim rukama, postali su zamjena za svako šerbe, i tako…ne poznajemo pravu sladunjavost. Halva, kahva, burek…nisu više simbol ahbabluka i muhabeta, već dio tradicije i bajramske sofre.
Nisu žice i kablovi pruženi po zidovima i plafonima, nego po našim srcima i umovima, pa u njih smještaju lažnu verziju ljepote života, čineći da srce hrđa, a um se puni slikama lažne moći i vlasti nad „nečim“.
Teški su uzdasi insanijeta u nama, koje duboko potišćemo i gušimo, čineć od naših srca metalne oklope, bježeći u samoću propasti, ne osječajući zov ljudske prirode, sklad usađen u nama od prapočetaka, zanemarujući vrijednosti koje nas čine razumnim i emocionalnim bićima.
Pribjegavamo lažnom osjećaju sitosti, bez bogde kritičkog razmišljanja i bez trenutka osvrta na istinu u nama i oko nas, nedavnu i davno prošlu. Sredstva su nam postala ciljevi. Profaniramo što god stignemo. Zbog toga nam sljeduje propast onog humanog u nama, a to ne vodi ničemu osim jednoj društvenoj kataklizmi.
Danas ne osjećamo miris halve, ukus agde kojom stara majka polijeva hurmašice, želeć’ svome unuku priuštiti malo, teško zamjenjivog, zadovoljstva. Nesposobni smo da vidimo i da stvaramo umjetnost, kao nešto što oplemenjuje. Današnje naše kahve jesu „kobajagi kahve“, ispunjene šutnjom i stalnim kontaktom sa „kutijama današnjice“. Ide se po kahvama, a ne zna se što.Tek tako, da se ode. Jede se zajedno, a ne zna se što. Možda bi sve to i imalo svrhu kada bi naučili da vladamo savremenim postignućima, pa tako ne dopuštajući da nas tzv. „kutije današnjice“ izvode na kahvu već naš ahbab, da naš sto za kojim kahvenišemo ne postane internet klub „KONEKTOVAN SAM, OMETAŠ MI SIGNAL“.
Suviše muhabetimo sa raznim modernim spravicama, odnosno suviše odsjedamo na ovom svijetu, s obzirom na naše statuse putnika, a premalo je na našim policama srca „RAHATLOKUMA“ od naših prijatelja.
Piše: Hasan Hasić
Akos.ba
