Mersiha Smailović: Izbjeglice ne mogu zamisliti ramazan bez posta

„Muhammed, a.s., nas uči da je muslimanski Ummet kao jedno tijelo i kada jedan njegov dio oboli svi mi to osjećamo. Imala sam priliku taj dio Umeta koji boli itekako blisko osjetiti kad sam bratu iz Palestine dodavala hljeb, dedi iz Afganistana cipele, nani iz Iraka pokazivala smjer Kible, majki iz Sirije sa četvero male djece pomagala da se ukrca u voz… Tad sam shvatila šta znači kad Ummet boli – i to onaj njegov najbolniji i najranjiviji dio – žene i djeca.

Kad vidite taj udar na porodicu, da žena sa djecom sama ide na takav put ili da djeca idu sama, onda osjetite tu bol i gorite od želje da im pomognete i da o tome govorite tamo gdje se donose odluke o njihovim pravima, da budite ljudsku savjest.“

Razgovarala: AJŠA HAFIZOVIĆ-HADŽIMEŠIĆ

Šta za Vas znači biti glas izbjeglica?

Na mnogo skupova me pozivaju da budem glas izbjeglica, jer sve zakone i propise oko izbjeglica rješavaju ljudi koji nikada nisu vidjeli izbjeglice, a kamoli taj očaj u njihovim očima i žudnju da stignu do svog staništa. S druge strane znamo da stvari oko izbjeglica u Evropi idu samo nagore, bar je tako bilo do sada. Duhovi prošlosti i fašizam, koji nažalost u Evropi nije okončan, sada ima adresu, usmjeren je na izbjeglice. Fenomen koji nazivaju izbjeglička kriza je pokazao da na sceni imamo, ustvari, krizu humanosti. Evropa nije u ekonomskoj krizi, nego u krizi humanosti, bez obzira o kojoj naciji ili vjeri se tu radi. Evropa je došla do toga da trguje sa ljudima, da ih stavlja na sto za pregovaranje. A radi se o velikoj ljudskoj kataklizmi u kojoj narodi idu s jednog kontinenta na drugi. Hiljade ljudi na tom putu gubi život u Mediteranu na najteži mogući način. To je naš kolektivni neuspjeh – neuspjeh svih nas, jer nismo u stanju zaštititi njihovo elementarno pravo – pravo na život.

Muhammed, a.s., nas uči da je muslimanski Ummet kao jedno tijelo i kada jedan njegov dio oboli svi mi to osjećamo. Imala sam priliku taj dio Umeta koji boli itekako blisko osjetiti kada sam bratu iz Palestine dodavala hljeb, dedi iz Afganistana cipele, nani iz Iraka pokazivala smjer Kible, majki iz Sirije sa četvero male djece pomagala da se ukrca u voz… Tad sam shvatila šta znači kad Ummet boli – i to onaj njegov najbolniji i najranjiviji dio – žene i djeca. Kad vidite taj udar na porodicu, da žena sa djecom sama ide na takav put ili da djeca idu sama, onda osjetite tu bol i gorite od želje da im pomognete i da o tome govorite tamo gdje se donose odluke o njihovim pravima, da budite ljudsku savjest.

Mersiha Smailović, advokatica i borac za ljudska prava, osnivač je nevladine organizacije Legis u Makedoniji koja je u jeku izbjegličke krize 2014. i 2015. bila najaktivnija u pružanju pomoći izbjeglicama koje su prolazile kroz Makedoniju. Zdušno se zalagala za legalizaciju izbjegličkog statusa u ovoj zemlji, što je rezultiralo promjenom Zakona o azilu i privremenoj zaštiti u junu 2015.. Među njenim prvim uspješnim aktivnostima na polju zaštite ljudskih prava bila je i promjena Zakona o ličnim dokumentima kojim se muslimankama nije dozvoljavala slika sa maramom u ličnoj karti i pasošu. Inicirala je izmjenu tog zakona što je rezultirala ukidanjem ove zabrane, čime je muslimankama u Makedoniji vraćeno pravo uskraćivano 60 godina.

Danas su njene aktivnosti usmjerene na borbu za prava izbjeglica na globalnom nivou. Ona je njihov glas na međunarodnim skupovima. Istraživač je međunarodne nevladine organizacije za ljudska prava Human Rights Watch.

Islamska zajednica u Makedoniji joj je dodijelila 2015. posebnu zahvalnicu za rad sa izbjeglicama, a Islamski Omladinski Forum proglasio za ličnost 2015. godine za napora u emancipaciji žene muslimanke, borbu za prava muslimana i afirmiranje problema izbjeglica u Makedoniji i šire.

Koja je posljednja konferencija na kojoj ste bili?
Bila je to konferencija koju su u drugoj polovini maja organizirale UN Women i Oxfam u Istanbulu za predstavnice nevladinih organizacija iz Turske, Libana, Iraka, Sirije – zemalja Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i zemalja balkanske rute. Cilj je bio definirali zajednički stav o tome kako odgovoriti na izazove s kojima se suočavaju žene, djevojke i djeca kao izbjeglice, a s kojim smo jedinstveno nastupile na Svjetskom humanitarnom samitu u Istanbulu.

Ovom prilikom sam upoznala i ženske sirijske nevladine organizacije koje djeluju i rade na teritoriji Sirije. Mnoge od njih su napustile svoje domove u Evropi i Americi i otišle da pomažu svom narodu. Gledajući žar i brigu u njihovim očima, želju punu entuzijazma da pomažu svom narodu vraća mi nadu da će ove hrabre žene zajedno sa sirijskim majkama, koje pokazuju nevjerovatnu snagu u nastojanju da dovedu na sigurnu teritoriju svoju porodicu, uzdići Siriju iz pepela.

Tlo na koje dolaze postaje veći izazov od mora koje im prijeti smrću

Poražavajući su podaci o broju nestale djece nakon ulaska u Evropu.

Veliki je broj djece koja na ovaj put idu sama, ili idu sa jednim roditeljem. Rijetko smo imali priliku sresti homogenu porodicu na ovom putu spasa. Dešavalo se, ali rijetko. Od 3000 njih 200 su bile porodice gdje su i roditelji i djeca bili zajedno. Sama majka sa 4 djece je lahak plijen za krijumčare i one koji trguju organima. Europol navodi brojku od 10 000 maloljetnika koji su nestali nakon dolaska u Evropu i 95 000 registrovane djece bez roditelja. Ta je jedan frapantan broj. I onda se postavlja pitanje: je li ovo tlo na koje dolaze veći izazov od mora koje im prijeti smrću. Sada je najveći izazov pomoći toj djeci.

Kako kao pravnica komentirate stavljanje međunarodnih konvencija po strani kada su u pitanju prava izbjeglica?

Prva izbjeglica koju sam 2014. godine srela bila je mlada majka, Palestinka, sa bebom. Bila sam zatečena, jer ta žena je imala sva prava po međunarodnim konvencijama za zaštitu djece i žene, ali ih nije mogla ostvariti. Tada sam u Makedoniji alarmirala kancelariju UN-a. Rekli su mi da UN nema mandat da radi sa Palestincima kod nas. Tad sam rekla: Dobro onda ćemo mi dobiti mandat, Legis će raditi. Znate, ipak, veliko je oružje znati zakone, znati koristiti pravo. Nije ista narikača koja samo nariče i ona koja plače osjećajući bol, tako i mi pravnici koji radimo s emocijama možemo više pomoći od onih koji to rade zato što su za to plaćeni.

Nažalost, imamo situaciju da se sada svi zakoni i regulative donose i tumače sa ciljem da obeshrabre izbjeglice da dolaze u zemlje EU. Sve ide samo većoj birokratizaciji i odugovlačenju puta spajanja porodica i vraća stvar na početak, a rat u regionu odakle dolaze se nastavlja.

Evropski sud je zatrpan predmetima o kršenju prava izbjeglica. Kako tumačite posljednju odluku o zabrani hapšenja izbjeglica koje nemaju dokumente u zemljama Šengena?
Ova presuda Evropskog suda je jedna u nizu kojih će biti sve više u vremenu koje dolazi. Brojna su kršenja prava nastala na teritoriju EU kad su u pitanju izbjeglice.
Proces Šengena je veoma komplikovan i temeljit, te na taj način i jasno definiran. Izbjeglice se unutar njega mogu slobodno kretati, sve dok se ne odluče da u jednoj od zemalja potraže zaštitu, tj. azil. Dok se kreću ne smiju biti uhapšene, jer se nalaze na slobodnim teritorijama.
Nama je ostavljen emanet da se brinemo o njima

Izbjeglice su na ovom putu meta mnogih misionarskih organizacija. Kakva su Vaša iskustva sa tim?

Bilo je više nego žalosno gledati kako nagrću maltene sve moguće hrišćanske i katoličke frakcije i dijele svoje brošure izbjeglicama zajedno sa drugom pomoći. Mi smo to prijavili Ministarstvu unutrašnjih poslova i Visokom komesarijatu za izbjeglice i dobili obećanje da oni to više neće raditi. U Skoplju su jezidi otvorili Sigurnu kuću koja je namijenjena ženama koje putuju same i djeci koja putuju bez pratnje roditelja – za tu najranjiviju grupaciju. Ta Sigurna kuća je zatvorena za javnost. Naša posjeta mora biti sa dozvolom od MUP-a. U ovoj najezdi misionarskih organizacija nama je ostavljen emanet da izbjeglicama pomognemo da očuvaju svoju vjeru i svoj identitet.

Nastojimo održati kontakt sa izbjeglicama u Švedskoj, Finskoj i Njemačkoj. Sirijci nisu narod koji je sklon migracijama. Oni nemaju kao Marokanci i Tunižani svoje organizirane zajednice u Evropi. A poznato je da je u arapskom svijetu taj nacionalizam izražen, zbog čega se plašim da će se ići dalje ka njihovoj getoizaciji. A oni su željni integracije, obrazovanja i rada, željni da nastave normalan i siguran život. Samo da im se pruži odgovarajuća prilika oni će to i uraditi.

Izbjeglice ne mogu zamisliti ramazan bez posta

Kako provodite ramazan sa izbjeglicama koji se nalaze u Makedoniji?
Za nas je ovo drugi ramazan koji provodimo sa izbjeglicama u Makedoniji. Uvijek je to i tužno, jer se tada izbjeglice prisjećaju kako su provodili ovaj mjesec u svojim danas uništenim domovima. U izbjegličkim kampovima u Makedoniji organizirani su i iftari i sehuri. Kuhinje su otvorene cijelu noć. Kompletne porodice poste, od male djece do starih ljudi. Oni ne mogu zamisliti ovaj mjesec bez posta. Organizacije koje rade u kampu mogu donirati iftare, među njima smo i mi. U kampu u Skoplju, također, svakodnevno dostavljamo iftare izbjeglicama. Za mene su posebno važni iftari sa izbjeglicama koji se nalaze u Tranzitnom centru za strance, koji nemaju pravo na kretanje.

Islamska zajednica im je za ramazan podijelila Mushafe i organizirala klanjanje teravih namaza. Treba, također, istaći da je kod muslimana u Makedoniji, iako su skromnih primanja, velika želju da im pomognu. Tako žene u koordinaciji s odborom iz lokalne bošnjačke džamije Hatundžuk, koje su i prije ramazana organizirale pripremu obroka za izbjeglice, sada to nastavljaju i za ramazan pripremom iftara koji svaki dan nose u Centar za azil u Skoplju.

preporod.com