Meni je jugonostalgičara iskreno žao
Razgovarao: Mahir SOKOLIJA
S dekanom Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i nekadašnjim dugogodišnjim predsjednikom Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, čiji je fokus znanstvenog zanimanja bošnjačka politika od 19. stoljeća do danas, o čemu je objavio više knjiga, razgovarali smo o aktualnim i općim pitanjima s kojima se Bošnjaci i Bosna danas susreću. Profesor Filandra objašnjava, između ostalog, šta Bošnjacima danas znači 25. novembar, šta stavljanje znaka jednakosti između komunizma i antifašizma, govori o jugonostalgiji, o tome da su bošnjaštvo i bosanstvo sinonimi te odgovara koliko su osnovane optužbe koje se danas iznose na račun Mustafe Busuladžića, čije je izabrane spise priredio 1997. godine
STAV: Šta je Bošnjacima ZAVNOBiH bio u vrijeme njegovog održavanja i šta im je danas 25. novembar?
FILANDRA: ZAVNOBiH je bio i ostao kamen temeljac savremene državnosti Bosne i Hercegovine, njime je reuspostavljen simbolički kontinuitet s pređašnjim formama bosanskohercegovačke teritorijalno-političke posebnosti u sklopu složenih državnih sistema, posebno s Gradaščevićevom državotvornom idejom i bosanskim srednjovjekovnim kraljevstvom. Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala.
STAV: Kako danas gledate na u Mrkonjić‑Gradu 25. novembra 1943. godine uvedenu formulu kako Bosna i Hercegovina “nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”? Je li to tada značilo da su sva tri naroda jednako suverena na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine?
FILANDRA: Jednakost i ravnopravnost svih naroda i ljudi u Bosni i Hercegovini ethos je Bosne, način njenog opstojanja i dugog trajanja, te je svaka druga ideja u takvom multietničkom društvu po sebi konfliktna, artificijelna i antibosanska. Ideja ravnopravnosti danas je zamijenjena idejom “konstitutivnosti” naroda, a što je u političkom i civilizacijskom smislu korak nazad.
STAV: Je li ta formula danas, kada je najveći dio Bosne i Hercegovine nacionalno zaokružen, prevladana? Odnosno, koliko su konstitutivni narodi u današnjoj Bosni i Hercegovini suvereni na područjima u kojima su manjine?
FILANDRA: Ratom i nasiljem izazvana fragmentacija Bosne i Hercegovine ne može biti realpolitička osnova za daljnju nadogradnju našeg političkog sistema. Ne možemo danas u miru politički legitimirati ono što se nasiljem dogodilo u ratu i prihvatiti stanje etničke podjele zemlje kao normalno. To, naravno, žele sve antibosanske i antibošnjačke snage, one žele trajnu podjelu društva i zemlje kao uvod u podjelu države. To nije i ne može biti bošnjačka pozicija. Država je jedinstvena sve dok postoji njen jedinstven pravni sistem, a on postoji, te su u političkom smislu naši narodi jednakopravni na cijelom prostoru države. U praksi se, i to svi znamo, krše ljudska i nacionalna prava manjina, sjetimo se problema bošnjačke djece u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, ali to nije razlog niti dovoljna osnova da se ustavni okvir dodatno redefinira. Pitanje demokratije pitanje je manjina, u Bosni i Hercegovini danas nigdje nije ugodno biti manjina, no pred takvim problemima bosanska politika ne smije ustuknuti.
STAV: Na sceni je svojevrsno izjednačavanje komunizma i antifašizma, odnosno definiranje prošlog sistema kao antifašističkog uz zanemarivanje ili minimiziranje totalitarizma koje ga je pratilo. Koliko je to pogrešno?
FILANDRA: Antifašistički pokret nije bio komunistički, ali jeste bio od komunista predvođen, i to je razlika koja se mora imati u vidu. Ozbiljnih studija o bosanskoj varijanti komunizma nemamo zato što nas je rat “zadesio” i nove nam probleme isporučio, ali ta varijanta komunizma u cijeloj bivšoj državi bila je kod nas najrigidnija, najtotalitarnija, nije se slučajno Bosna zvala “tamnim vilajetom”. Istovremeno, da su antifašisti u Drugom svjetskom ratu pobijeđeni od ustaša i četnika, ne bi bilo ni Bosne ni Bošnjaka. Danas nemamo jedinstvenu političku bosanskohercegovačku svijest i to je dodatni razlog da dijelovi stanovništva s nostalgijom gledaju na bivši sistem. Naše društvo, a pogotovo njegov bošnjački dio, nije podijeljeno po liniji komunista i antikomunista na način kako to svjedočimo kod Srba i Hrvata, i pogrešno je tu podjelu naknadno stvarati i u savremene stranačke i ideološke sukobe koristiti. U vrijeme nastanka komunističke ideje, a dobrim dijelom i za njene implementacije, Bošnjaci nisu bili neki faktor, štaviše, bili su decenijama od komunista “osporavana” skupina koja je ideološki bila osuđivana na asimilaciju ili nacionalizaciju.
STAV: Gdje je istina između krajnosti doživljaja Jugoslavije “kao tamnice naroda” i idealnog društva koje je u svemu prednjačilo?
FILANDRA: Svaki od bivših jugoslavenskih naroda imao je, i danas ima, različitu percepciju te države. Ona nikada nije bila demokratska, štaviše, za vrijeme socijalizma bila je društvo “mehkog totalitarizma”, s jednopartijskim sistemom i maksimalnom ideologizacijom svijeta života. Ako se htjela razvijati, a htjela je, morala se demokratizirati, a demokratizacija je nužno vodila njenom nestanku. To je bio njen paradoks. Krajem šezdesetih godina ona je već bila mrtva, bar po mojim nalazima, posebno za Hrvate i Srbe, dok su Bosanci njoj jedini do kraja ostali vjerni jer nisu imali razvijenu alternativnu ideju. Ideje državne neovisnosti Bosne i Hercegovine nije bilo unutar bosanskohercegovačkih elita i iz tog su se razloga slijepo držali postojećeg okvira.
STAV: Je li u Bosni i Hercegovini trebalo provesti lustraciju i zašto nije provedena?
FILANDRA: Nemamo mi ni snage niti zbiljske potrebe za takvim činom. Šta bismo time dobili osim verbalnih sukoba? Prošlost nam nije sjajna, pogotovo brojnih pojedinaca, ali je ipak treba ostaviti da počiva u miru.
STAV: Kako tumačite da i danas, 25 godina nakon nestanka Jugoslavije, u Bosni i Hercegovini postoji jugonostalgija?
FILANDRA: U mjeri u kojoj je postojeće državno i političko stanje nesavršeno i nestabilno, a jeste i nesavršeno i nestabilno, u toj će istoj mjeri postojati sjećanje na neka “bolja” i mirnija vremena. Jugonostalgije se ne možemo riješiti dekretom već samo snažnijim demokratskim i ekonomskim razvojem našeg društva i države. Znam da ovo zvuči kao fraza, ali je stanje stvari takvo. Razvoj autentične bosanskohercegovačke političke kulture bit će dugoročan i složen proces, ali je on pred nama.
STAV: Koliko je jugonostalgija subjektivan osjećaj, a koliko je on na istini utemeljen?
FILANDRA: Svaki je osjećaj subjektivan, pa i ovaj. Meni je iskreno žao ljudi koji imaju jugonostalgičarske osjećaje, oni ne razumiju duh svoga vremena, ali ih istovremeno i razumijem, mada i ne opravdavam.
STAV: Škola u Dobroševićima dobila je ime po Mustafi Busuladžiću. S obzirom na to da ste priređivač Busuladžićevih izabranih spisa Muslimani u Evropi i da ste o njemu pisali u okviru svoga znanstvenog rada, možete li reći koliko stoje optužbe da je Mustafa Busuladžić fašist?
FILANDRA: Mustafa Busuladžić bio je islamski mislilac i čovjek svoga vremena, tako da su dosezi njegova rada razumljivi samo u tome kontekstu. Nije bio komunista, što mu danas neki posredno zamjeraju, a niti fašista, kako bi ga ti isti htjeli naknadno titulirati. Sve slabosti, zablude, političke i nacionalne dezorijentacije generacije kojoj je unutar svoga naroda pripadao i on je u većoj ili manjoj mjeri dijelio. Od onoga što sam ja od njegovih radova pročitao, a imao sam uvid u većinu, nisam našao da je propagirao fašizam niti antisemitizam. S njegovim praktičnim političkim djelovanjem, ako ga je imao, nisam upoznat.
STAV: Nekoliko Busuladžićevih izjava o ženama i jedna o Jevrejima predočavaju se javnosti kao dokazi o njegovim retrogradnim i šovinističkim stavovima. Jesu li te izjave valjan dokaz protiv Busuladžića?
FILANDRA: Sve kod nas, nažalost, zavisi od toga ko određenog autora interpretira, s kakvih ideoloških pozicija i s kojim namjerama. Tome u prilog navest ću jedan primjer. Nama, Bosancima, nije svojedobno smetalo, a znali smo za to, što su Vaso Pelagić i Risto Radulović, očevi i glavni teoretičari socijalističke ideje u Bosni Hercegovini, pisali vatrene studije protiv Jevreja. No, svakoga ko je aktivno sudjelovao u fašističkom pokretu, njegovim formacijama i ko je ubijao ljude ili navodio druge na ubijanje treba sankcionirati. Koliko ja znam, Busuladžić nije bio među takvima. Ako neko ima druge dokaze, red je da ih iznese radi povijesne istine, jer Mustafa je ionako ubijen.
STAV: Slične su optužbe stizale i u vezi s Huseinom Đozom, Enverom Čolakovićem i Alijom Nametkom, također osobama po kojima su nazivane škole u Bosni i Hercegovini. Je li trenutak da se izvan dnevnopolitičke retorike, koja najčešće nastaje u cilju skupljanja političkih poena i međusobne diskreditacije učesnika u raspravama, znanstveno riješe sporna pitanja o ulozi pojedinaca u fašističkom, ali i komunističkom razdoblju?
FILANDRA: Naravno da je vrijeme, i davno je bilo, da se objektivnije, izvan ideoloških matrica, istraži taj dio bosanskohercegovačke povijesti. No, bojim se da do toga neće skoro doći, za to su potrebne znanstvene institucije, strasni pojedinci i novac, a svega toga prilično nemamo.
STAV: Kako se slične biografije tretiraju u svijetu? U Norveškoj i Danskoj, naprimjer, imamo nekoliko ulica imenovanih po Knutu Hamsunu. Kako je drugdje u svijetu uspostavljena razlika između političkog stava pojedinaca, kojeg vladajući sistem smatra negativnom pojavom, i njegovog doprinosa za znanost ili kulturu?
FILANDRA: Mi smo, bez obzira na sve, još u odličnoj poziciji kada pogledamo pomamu restauratorskog duha u Srbiji i Hrvatskoj. Tu su prisutna nevjerovatna krivotvorenja i reinterpretiranja povijesti koja se i sviju nas u Bosni i Hercegovini duboko tiču. Istovremeno, mi smo duboko ideologizirano društvo, takvim ćemo zadugo i ostati, i u takvoj je poziciji teško u javnoj sferi na zadovoljavajući način odvojiti znanstveni i umjetnički doprinos nekog čovjeka od njegovih političkih stavova. Upravo obrnuto, i danas se kod nas znanstveni i umjetnički status dobrim djelom stječe posredstvom i uz pomoć politike.
STAV: Koliko su bosanstvo i bošnjaštvo komplementarni, a koliko u današnjem političkom kontekstu dva suprotstavljena pojma?
FILANDRA: Ta su dva pojma za mene sinonimi, to bi trebali biti i za bošnjačke političare, ali, nažalost, nisu.
STAV: Zbog čega, dulje od dvije decenije nakon vraćanja imena Bošnjak, još traju polemike u vezi s imenovanjem nacije, pa i među Bošnjacima? I danas neki vrlo ozbiljni bošnjački autori umjesto naziva Bošnjak koriste termin “Bosanski Musliman”. Zbog čega je to tako?
FILANDRA: Renominacija bošnjačke nacije uspješno je dovršen projekt, cjelokupna aktivnost u vezi s tim izvršena je kvalitetno i blagovremeno, i bošnjačka inteligencija time može biti zadovoljna. Pojedinci s drugačijim odlukama o imenu u takvim povijesnim procesima nisu relevantni.
STAV: Šta simbolički, a šta stvarno, s obzirom na Ustav, znači to što su Bošnjaci, prema rezultatima posljednjeg popisa, natpolovična većina u Bosni i Hercegovini?
FILANDRA: Po mom mišljenju, to ni stvarno ni simbolički ne znači ništa. To znači samo veću obavezu bošnjačkim javnim djelatnicima, posebno u politici, da više insistiraju na vladavini zakona, jednakopravnosti građana i naroda. Svaka drugačija kalkulacija, ako je ima, potpuno je pogrešna.
