Memorijalni centar Srebrenica: Mjesto suočavanja, istraživanja, obrazovanja i razgovora

Suljagić navodi da se od njegovog dolaska u Memorijalni centar Srebrenica, u oktobru 2019. godine, nije previše toga promijenilo u smislu ljudi koji tamo rade i u smislu znanja koje je akumulirano. No, dodao je da ima nekih novih ljudi, koji rade nove stvari i projekte, ali da ono što je dosad urađeno ne bi proglašavao nekim velikim uspjehom.

“Prvi i najvažniji, meni lično i intimno nekako najdraži posao ili projekat je sakupljanje, odnosno početak na izradi naše vlastite kolekcije, arhivske, naše zbirke. Ona je počela tako što smo se obratili porodicama žrtava iz jula 1995. s pozivom da nam doniraju ono što im je preostalo od njih. U nekim slučajevima smo dobili predmete pronađene u masovnim grobnicama uz njihove žrtve, koje je bilo moguće povezati s pojedinačnim čovjekom. U nekim drugim smo dobili predmete, stvari koje su majke ili očevi ponijeli sa sobom, a koje su pripadale nekome koga su izgubili. Ja sam bio najviše dirnut kada nam je jedna moja sugrađanka iz Bratunca donijela jaknu svog 14-godišnjeg sina, koju je ona, kada je Srebrenica pala, i kada su krenuli – jedni u šumu, a drugi u Potočare – spakovala u ruksak i ponijela i pronijela za svog sina, koji je pogubljen u međuvremenu”, priča Suljagić.

– Centar nije imao ni svoju kameru

Dodao je da će uskoro organizovati online izložbu nekih od prikupljenih predmeta, koja će trajati četiri ili pet minuta s opisom svakog predmeta i kome je pripadao.

“Drugi dio tog istog projekta je bio da okupimo grupu onih koji su preživjeli onaj marš smrti od Srebrenice do Tuzle, da im damo našeg kustosa i da oni ponovo prođu tim putem i sakupe ono što je ostalo iza ljudi u ovih 25 godina. I to, također, će biti dio naše kolekcije”, ističe Suljagić.

Veli da mu je drugi projekat, koji su radili s Muzejom ratnog djetinjstva, možda podjednako drag, kao i prethodni. Objašnjava da jedan od razloga zašto su tražili partnera za taj projekat jeste to što centar nije imao ni kamere, ni fotografske opreme. U međuvremenu je sve to nabavljeno, pa centar sada može na nekim projektima raditi samostalno.

“Dakle, intervjuisali smo u saradnji sa Muzejom ratnog djetinjstva, slijedeći njihovu metodologiju, stotinu danas odraslih muškaraca i žena koji su tada bili djeca. Rezultat toga je 70 sati arhivskog materijala, svjedočenja djece o tome kako je izgledala opsada i pad Srebrenice. Objavili smo prvi naš, uvjeren sam da ćemo uspjeti naći novac da to radimo na godišnjoj osnovi, izvještaj o negiranju genocid, koji je objavljen inicijalno na engleskom i bosanskom. U narednim danima će dobiti prijevod na njemački i turski, koji će također biti objavljen”, kaže Suljagić.

– Online program obilježavanja 25. godišnjice genocida

Navodi da će 6. jula početi online program Memorijalnog centra Srebrenica posvećen 25. godišnjici genocida, koji će se zvati “12 dana sjećanja”.

“Sastojaće se od svjedočenja, dokumenata i informacija o tome šta se događalo doslovno iz sata u sat, ali i nekih intervjua, recimo s jedinim preživjelim nekih strijeljanja, sa svjedocima. Jedan od ciljeva toga je da, između ostalog, pokažemo da sve to što se dešavalo u sjeveroistočnoj Bosni ili u istočnoj Bosni, u Srebrenici i oko nje, da to nije moguće objasniti ako to posmatramo kao seriju događaja iz jula 1995., da to ima predistoriju, da se ništa od toga nije dogodilo u političkom, društvenom, socijalnom, vojnom vakuumu”, najavljuje Suljagić.

Također je u planu niz drugih događaja, izložba fotografija, zatim izložba koja je posvećena porodicama koje su donirale predmete Memorijalnom centru, postavljanje putujućeg spomenika bh. savremene umjetnice Aide Šehović pod nazivom “Što te nema”…

“Objavićemo publikaciju ‘Srebrenica 25 godina poslije’ i ona će, u okviru komemoracije, dočekati svakog posjetioca 11. jula. To je publikacija na kojoj je radio niz ljudi iz Memorijalnog centra i izvan njega, koja je također urađena na bosanskom i engleskom”, veli Suljagić.

U ostatku godine, centar ima u planu, uz pomoć prijatelja, početi obnovu infrastrukture jer je lokacija koja se mora očuvati u autentičnom izgledu, prema Suljagićevim riječima, u prilično ruševnom stanju.

“Mene je uistinu strah šta ćemo raditi sa izložbom ako budu oluje, vjetra i kiše. Govorim o izložbi Safeta Zeca. To je ono što bih ja volio vidjeti. Već sada imamo razvijena tri ozbiljna projekta i počećemo raditi na njima u augustu, septembru i do kraja godine, koje realizujemo sa što domaćim, što međunarodnim organizacijama, fondacijama, institucijama”, rekao je Suljagić.

Kazao je da će sve svoje projekte pokušati prestaviti svijetu tako što će se otvoriti prema njemu, a to će učiniti tako što će se sve prevoditi na strane jezike.

“Moramo se otvoriti svijetu. Moramo se, prije svega, otvoriti ovdje u BiH i to me dovodi do još jednog projekta koji smo radili, a to je ovo ‘Čitanje za Srebrenicu’, gdje smo otvorili vrata ljudima različitih pogleda na svijet, različitih uvjerenja, različitih preferencija, želeći da Srebrenicu dovedemo u sva druga mjesta u BiH. Moje viđenje je da mi o Srebrenici moramo početi govoriti: ‘Da, zločin genocida, ali isto tako i o gravitacionom centru genocida počinjenog u BiH’. Ne postoji razlika i ne može biti razlika između nekoga ubijenog u Omarskoj ’92. i bilo koga ubijenog u julu ’95. u Srebrenici. To ne možemo više raditi“, ističe Suljagić.

– Talac svake krize u BiH

Memorijalni centar je, kako kaže Suljagić, talac svake krize koja je u državi te da sada s nestrpljenjem čekaju hoće li budžet iz Predsjedništva BiH otići pred Parlament.

“Premda je to što mi iz budžeta dobijamo dovoljno tek da životarimo. Sve ovo što sam pomenuo je plaćeno novcem pronađenim u drugim izvorima, od drugih donatora. Taj iznos koji dobijamo od države nam je dovoljan da isplatimo plaće zaposlenima, platimo struju, komunalije i eventualno popravimo kvar na nekom vitalnom sistemu. Za sve ostalo mi moramo da pronađemo novac izvan tog državnog budžeta. Ono što je dobro jeste što imamo sporazume s pet ili šest kantona, sa 40 i nešto opština i gradova, koji su nas uvrstili u svoje budžete. Ja sam uvjeren da će to tako ostati i iduće godine”, kaže Suljagić za Anadolu Agency i dodaje da mnogostruko veći novac dobiju od partnera iz inostranstva, nego u BiH.

Suljagić kaže da bi volio da u budućnosti Memorijalni centar Srebrenica bude mjesto suočavanja sa činjenicama.”Volio bih da Memorijalni centar bude mjesto suočavanja, mjesto istraživanja, mjesto obrazovanja i mjesto razgovora. Mjesto dijaloga, ali ne mjesto dijaloga da bilo ko od sagovornika pretenduje na to da pregovara o činjenicama. Možemo razgovarati o implikacijama činjenica, ali ne možemo voditi dijalog i nemoguće je voditi dijalog o činjenicama kao takvim. Volio bih da memorijalni bude jedno takvo mjesto, gdje ljudi dolaze istražuju, pišu, gdje možemo sakupiti recimo srednjoškolce ili studente iz različitih etničkih grupa iz svih zemalja bivše Jugoslavije, da na tom mjestu u tonu koji je primjeren tom mjestu vode razgovor o tome kako oni žele da grade svoju budućnost, imajući u vidu upravo sve lekcije koje nas Srebrenica uči”, zaključio je Suljagić.

Akos.ba