Mehmedova ispovijest

Davno prije kobne podjele, po meni one glavne: na ljude i neljude, bili smo braća. Neko bi rekao da je sasvim logično da se braća vole, cijene i poštuju, krv je to. Ali, ja i moj brat smo bili srcem vezani. Nikad nijesmo osjetili očevu ljubav. Hladan i dalek, nikada se nije osmjehnuo. Greške smo skupo plaćali, njegova šiba je bila brza i oštra a riječi osorne.

 Plašio sam se tame u njegovim očima, više nego bolnih udaraca. Naša majka je ćutala – trpjela zajedno sa nama, osuđena na četiri zida porodične kuće i obaveze. Pitao sam se: „Da li je otac oženio majku, da mu kuha, čisti i pere, kakvi su to moralni standardi našeg društva?“

Naša kuća nije poznavala niti jednu religiju, osim jugoslavenskog socijalizma. To je bio očev jedini cilj, a što otac želi – željeti moramo i mi. Majka je bila pobožna. Izviru mi slike njenog uvelog lica i skupljenih usana, čini mi se, sad bih se utopio u tom moru bola. Svaka njena izgovorena riječ, bila je vapaj. Hiljadu noći bez sna, dok je otac provodio vrijeme u pijankama sa političkim istomišljenicima, ona je provodila u molitvi i podučavala nas – koliko je umjela: Da postoji jedan Bog i pred njima smo svi jednaki, bez obzira na boju kože, naciju ili stalež.

U takvom rasulu, bez očeve ljubavi, bez ikakvog moralnog uzora, prisiljeni da gledamo suze naše majke, brat i ja smo imali samo – jedan drugog. Mislio sam, da se veza među nama neće nikada pokidati… Godinama kasnije, zbog događaja koji su se odigrali, shvatio sam, da vrijeme i politički uticaji bolesnih ljudi, mijenjaju čovjeka u potpunosti. Možda ćete i vi to shvatiti, kada Vam ispričam svoju tužnu priču.

Samo znam, da smo jedan dan bili svi u bratstvu i jedinstvu, ne mareći na razlike, a drugog dana smo bili gonjeni, ubijani, traženi jer smo muslimani. Iskreno, nisam ni znao, zašto to čine, kad su mnogi od nas uključujući mene, Mehmeda, posjedovali samo muslimanska imena. U mojim očima, među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima – nije bilo nikakve razlike, a odjednom se potenciraju religijske razlike. Po prvi put u životu, pitao sam se, ko sam ja i gdje mi je nestao identitet? Srušila se utopija koja me okruživala, koja mi je bila temelj, nakon bolnog djetinjstva. Vijesti koje su dopirale o logorima, silovanjima i mučenjima su me konačno otrijeznile, bio sam opijen lažima i vjerovanjem – da nam komšije nikada ne bi nanijele zlo, slijepo sam bio predan nadanjima da će taj pakao nestati… A mržnja je bolest, poput alkoholizma. Širi se kao bolest i izjeda čovjekovu dušu, tražeći žrtve, tražeći nevinu krv.

Mučen saviješću, dočekao sam jutro. Sunce je obasjalo Cazin. Po nebu se salila crvenkastozlatna boja i gledajući kroz prozor, imao sam utisak da sunce miluje krovove kuća. „Zar da čovjek bistro razmisli bez fildžana kahve“, rekoh, kao da je u sobi sagovornik. Misli su se nizale u mojoj glavi i donio sam zaključak: „Moji sunarodnjaci ginu, a ja sjedim u kući kao žena. Još samo nedostaje da donesem vune i pletem čarape. Babo više nije živ, a kakav god da je bio, znao bi šta sada da se čini. Najbolje je probuditi brata, Ahmeta, dvije glave misle bolje od jedne, i pridružiti se vojnim jedinicama iz Bužima.“

Rečeno – učinjeno. 

Kao da je čuo moje misli, sigurnim koracima, brat je ušao u sobu, i čim su se naši pogledi susreli, sreo sam hladan, prodoran pogled, ama baš poput onog očevog, pred kojim sam drhtao od straha.

– Uranio si Mehmede?

– Iskreno, dragi moj brate, nisam oka sklopio niti mogu. Kako da spavam u ovakvim okolnostima. Tek sada shvatam da ne mogu više beskorisno sjediti u kući. Budemo li čekali, dočekat ćemo samo smrt.
– Onda, pođi sa mnom, Mehmede u Kladušu.

Svijet se okrenuo oko mene. Želio sam da je to samo san, želio sam da me majčina topla ruka probudi. 

– Jesi li ti izgubio razum Ahmete? Ljudi se bore da prežive, a ti bi išao u pomoć većim Srbima od samog Miloševića. Zar da služiš kao pseto, Fikretu Abdiću? On je sklopio dogovor, lično sa samim đavlima, Radovanom Karadžićem i Franjom Tuđmanom, urazmi se čovječe, to je bolest. 

– Ne pokušavaj me odgovoriti. Ako želiš pođi sa mnom, a ako ne želiš ostani ovdje. Za neko vrijeme, kada pobijedi Abdić, propast ćeš. Misli malo na sebe, kakav nacionalni identitet, kakva vjera? Čovjek treba misliti kako će djecu nahraniti danas-sutra, to je moja glavna zapovijed. Nadao sam se, da ćeš razumno postupiti, zbogom brate i nadam se da nećeš nikada biti na nišanu moje puške, jer ako budeš, zaboraviti ću da si mi brat.

U jednom trenutku, moj brat je napustio kuću i mene, sve naše ciljeve koje smo gradili zajedno i otišao s pola moga srca, ljudima-zvijerima i prodao se… A jadno li je ono za šta se prodao… Dijelili smo hranu, bukvare i snove – a sada je sve nestalo. Sva moja ljubav i poštovanje pretvorila se u pepeo. I ma koliko se stidio da priznam, prvi put u životu, uzeo sam abdest i stao pred Boga, kao što je nekad stajala moja majka, i pognute glave, molio za oprost, molio što sam godinama zaboravljao da sam ja samo čovjek – stvoren da Mu se klanjam, i poslije prve molitve znao sam da jedino što je pošteno i pravedno jeste borba za opstanak. Spremio sam se za rat i sa prvim komšijama pridružio vojsci Armije republike Bosne i Hercegovine. Poštedjeti ću vas opisivanja bitaka, sigurno su Vam mnogi o tome opširno govorili. Molio sam Boga da ne sretnem svoga brata. Čudan je ovaj život: dva izdanka iz istog korijena, odvojili su se u trenu i postali najljući neprijatelji. 

Moj brat je bio zaveden lažnim obećanjima. I danas tvrdim da nije bio loša osoba, mlad i naivan, družio se sa pogrešnim ljudima u pogrešno vrijeme. Abdićeva ideologija za mene je bila poput pokvarenog mesa, u meni je izazivala gađenje a ipak širila se poput epidemije, koja je kidala krvne veze, kao da su od paučine, sinovi su ubijali očeve, očevi sinove, amidžići amidžiće… I braća su ubijala braću. A meni se činilo kao da je nastupio Sudnji dan. Vraćao sam se u mislima, djetinjstvu i našim nestašlucima. Bože moj, koliko puta me je zaštitio od očevih batina, preuzimajući odgovornost zbog mene, koliko je suza brisao s moga lica u hladnim noćima a sad… Sad je negdje tamo sa zločincima i neće oklijevati da me ubije. 

Pred kraj rata, kada smo već bili sigurni da ćemo uspjeti i osloboditi domovinu od Agresora, 1995. godine , jedan moj drug dolazi s viješću da je Ahmet D. ubijen. Nakon prve rečenice njegovog izviješća, više ništa nisam mogao čuti. Očima, zaslijepljenim od suza, samo sam mogao vidjeti malog dječaka Ahmeta, čistog od svakog zla.

Odgojio sam svoju djecu, podučivši ih moralu, etici i vjeri – jedino dobro, što sam stekao iz proživljene tuge. Svoje sinove učim da je zlo bolest, zajedno će uvijek biti jači, obdareni razumom koje im je Allah dž.š. darovao.

Napisao svojom rukom,

Mehmed D.

Autor: Mejrem Dizdarević
 

Akos.bA