Međunarodna zajednica – bjelosvjetski gurbet
Jadna mu mati kome ona zatreba. Do vijeka je dužan i sužnji onaj koga ona bude spašavala i uspravljala. Crna druga – Međunarodna zajednica. Bolje da ga se rođena mati odrekla i rod ga njegov prokleo, ili ga zemlja proždrla, nego li što je na nju spao – Međunarodnu zajednicu. Ni kuga ne mori k’o ona. I sam je đavo pošteniji i ljudskiji. I on spram nje mjeru ima. Prije će se smrtna hasta kutarisati muke, nego li naša hudnica Međunarodne zajednice. Ima li se o tom taksiratu išta lijepo reći? Nije da se nije pokušalo, ali nema!
U nepravednoj agresiji na nezavisnu i međunarodno priznatu državu, Međunarodna zajednica nije imala snage zauzeti bar neutralan stav, već je Miloševićev luđački plan ovjerila uvođenjem embarga na naoružanje. Zatim je terorisanje, egzodus, opsadu, genocid, nestajanje, posmatrala nijemo. Pad bosanskih enklava, međunarodna zajednica odgađala je šaljući nam pakete s četkicama za zube i toalet papirom. Dok se moglo. A onda je tzv. zaštićene zone, manijaku iz Kalinovika predala ispod ruke. Satelitske snimke muškaraca koji kleče u ravnicama oko Srebrenice, dok čekaju svoj metak u potiljak, Međunarodna zajednica posmatrala je uz Hamletovu zapitanost: bombardovati, ili ne bombardovati paljanske ubice i teroriste? Da li kao opušak spaliti barbarski okot koji kolje, otima i odbacuje mirovne planove, a kad to ne radi, onda žive spaljuje tek rođene bebe u višegradskom naselju Bikavac? Da li Tomahawkom spaliti ili ne, divljake koji su minirali i popalili bisere UNESCO-ve liste zaštićenih spomenika? Cijele su gradove porušili ti pijani luđaci. Mrtvog bi ubili!
Neki su za, neki su protiv. Međutim, kad ne bombarduješ Rašine Srbe, onda oni bombarduju porodilišta. Čudan je balvangradski inat. Dok je trajalo to međunarodno odmjeravanje snaga, propitivanje za i protiv, Ratko Mladić tijelima naše djece napunio je skoro svaku podrinjsku njivu. Carsku bi Rusiju preorali SDS-ovi traktori i bageri koji su oko Prijedora i Srebrenice uspostavljali novi srpski poredak – masovne grobnice!
Onda je Međunarodna zajednica, u svrhu promocije materinstva i svog bjelosvjetskog dušebrižničkog imidža skrojila Daytonski mirovni ugovor. Civilizacijskim ustupkom, posvećenošću sila, tako smo, jedini u Evropi, dobili rezervatsko državno uređenje. Država k’o pačja škola.
U međuvremenu bi se Međunarodna zajednica spotakla o Aneks VII. Nepoznati Radovanov počinilac ubio bi snajperom, vlaseničanku Melihu Durić, ili kamenom Murata Badića u Banja Luci. Neki drugi, također nepoznati, zapalio bi već zapaljenu džamiju u Fazlagića Kuli kod Gacka. Neko iz mase, ljut jer stricu u Scheveningen leti ekonomik, a ne prvom klasom, razvio bi transparent Nož, žica Srebrenica.
Daytonska popara zgadila se svima, a Međunarodna zajednica ponekad bi se pokušala opravdati priznanjem da je Holbrookov pičvajz neugledan, ali da se onomad nije moglo bolje, jer su paljanski vukodlaci bili zbilja teški na pregovorima.
Međunarodnoj zajednici još nije drago ni to što domaći predpolitički pračovjek nije sklon ičemu do raspadu, ali ona nema volje baviti se demontiranjem Daytona i revizijom nakaradnog Ustava. Ali, Međunarodna zajednica ne bi bila međunarodna da se nečim ne bavi. Umjesto rješavanjem političke krize, disciplinovanjem Rašinih političkih nasljednika, uspostavom države i prava, njeni ambasadori imaju preča posla. Tako američka ambasada u Sarajevu prepoznatljivim bojama i tonovima obilježava Međunarodni dan borbe protiv homofobije da bi se podigla svijest o kršenju prava lezbijske, gej, biseksualne i transrodne (LGBT) populacije. Homoseksualnost nije nelegalna u Bosni i Hercegovini, ali, zbog predrasuda, te osobe trpe te je život gej osoba, posebno mladih ljudi, izuzetno težak a ponekad čak i veoma opasan. Ova situacija nije prihvatljiva ni u jednom slobodnom društvu, a dužnost predstavnika vlasti jest da štite ove osobe i njihova osnovna ljudska prava– izjavio je svojevremeno bivši američki ambasador u BiH Patrick Moon.
Teškim i opasnim, ambasador Moon valjda je smatrao i živote čudom preživjelih Prijedorčana koji su mirnom šetnjom pokušali obilježiti 31. maj, Dan bijelih traka, u povorci koju je SDS-ov kabadahija Marko Pavić, inače načelnik Prijedora i dobitnik nekoliko nagrada za promociju ljudskih prava, nazvao gay prideom. Kako prijedorski gayevi zbog bijelih traka idu na isljeđivanja i saslušanja, zabrinutost američkih diplomata u ovom slučaju, ima se smatrati opravdanom.
Jedan drugi, britanski ambasador Nigel Casey, umjesto plavih šljemova pred kuću Sumbule Zebe u Višegradu, u Bosnu i Hercegovinu uvezao je najpopularniji pasji komitet – Dogs Trust. Casey je do te mjere zabrinut za budućnost bh. paščarije da je osobno prisustvovao sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH kada se raspravljalo o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Istovremeno, Caseyu a ni drugim međunarodnim diplomatama i zvaničnicima ne smeta kontinuirano ugrožavanje prava majki i porodilja, prava na privatno vlasništvo i imovinu, prava na obrazovanje, porodicu itd.
Inzko, Casey, Moon i drugi međunarodni moćnici, ne žele vratiti otetu imovinu Fati Orlović, spriječiti terorisanje povratnika u Prijedoru, Zvorniku, i Višegradu. Nemaju namjeru zaustaviti gradnju crkve na Budaku poviš Potočara, niti postavljanje krsta na Zlatištu. Oni ne žele osloboditi već pet godina utamničenog pripadnika Armije R BiH Imada al Husina, niti u klupe vratiti djecu iz Konjević Polja. Oni ne sprječavaju negiranje genocida, huškačku i nacionalističku retoriku. Oni na održivosti i opstanku ove zemlje i njenog naroda ne rade ništa, ili čekaju, ono što su nekada čekali njihovi prethodnici: Yasushi Akashi, Carl Bildt, Philippe Marillon, Rupert Smith, Bernard Janvier, Thom Karremans.
Za razliku od višegradskih povratnika, bh. paščad i transrodni spavat će mirno. O njima brinu ambasadori država članica Vijeća za provođenje mira. Na moderan i posve demokratski način.
U skladu s tom svjetskom modom i liberalnom demokratijom, nekom naočitom i drčnom teksaškom rendžeru, za ljubav nudimo najpopularniju bh. udavaču, Valentina Inzka, a Međunarodnoj zajednici poruku: dabogda se jado, o sebi zabavila.
Za Akos.bA piše: Ismet Bećar
Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove portala akos.ba.
O autoru: Ismet Bećar, rođen 30. augusta 1985. godine u Sarajevu. Svršenik 455. generacije Gazi Husrev-begove medrese, poslije koje upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek za žurnalistiku, smjer klasično novinarstvo. Studij okončao verifikacijom bachelor teze iz predmeta Odnosi s javnošću, na temu ”Analiza medijskih kapaciteta IZ-e”. Od 2006. godine, na vlastitu inicijativu angažovan na poslovima imama i hatiba u povratničkom džematu Podžeplje, nedaleko od nekadašnjeg Glavnog štaba vojske RS-a, u blizini Han Pijeska, RS. Od 2008. godine angažovan u svojstvu saradnika, a potom i stalno uposlen na prvom elektronskom mediju IZ-e Radiju BIR, raspoređen u informativno-političkoj redakciji na poslovima novinara i voditelja programa. Autor satiričnog priloga o marokanskom iscjelitelju Mekiju Turabiju, pregledanog više od 36 hiljada puta na youtube video servisu. Sarkastične članke i komentare društvene zbilje objavljivao u IIN Preporod i časopisu za odgoj i obrazoovanje Novi Muallim, ironično kritizirajući religijski folklor, intelektualnu i duhovnu zapuštenost. Osnivač i predsjednik Aktivne Bošnjačke mreže, nevladine organizacije sa sjedištem u Sarajevu, koja se bavi afirmacijom, promocijom i zaštitom nacionalnih prava, kulturnih i socijalnih interesa Bošnjaka.
