Murabaha – najzastupljeniji instrument finansiranja u islamskim bankama

Islamska finansijska industrija predstavlja jednu od najbrže rastućih privrednih grana na svijetu. Trenutno širom svijeta preko stotinu velikih finansijskih institucija isključivo posluje u ovoj grani, dok mnoge druge nude islamske, uporedo sa konvencionalnim bankarskim uslugama. Tržište se rapidno širi u preko pedeset zemalja svijeta, dok su fondovi islamskog kapitala trenutno procijenjeni na 60 do 80 milijardi US$ uz stopu rasta od 15 % godišnje. Neke od inovativnih multinacionalnih bnaka, kao što su CitiBank ili UMBRO već imaju poslovnice koje u potpunosti odgovaraju islamskim propisima. Tržišta kapitala, takođe nude islamske stock indekse kao što su na primjer Dow Jones Islamic Stock, Index u SAD ili RHB Islamic Index u Maleziji. Postoje i tzv. Offshore Islamic centri u Bahreinu i na malezijsiom otoku Labuanu, gdje se nude povoljne usluge za wholesale banking uz poreske olakšice. Takođe tu su i investicioni fondova popularni Islamic Unit Trusts, koji se vode u skladu sa islamskim propisima. Primjera tog vida islamskog finansiranja ima u Velikoj Britaniji, SAD, Maleziji, kao i na berzama Bliskog istoka. Da bi se finansijska ponuda zaokružila Takaful osiguravajuća društva nude usluge osiguranja dizajnirana po mjeri muslimana.

Islamsko bankarstvo predstavlja nadasve uspješan model, koji demonstrira praktačnu primjenu islamskog učenja na ekonomiju i poslovnu etiku. To je relativno nov fenomen i mnoge zatiče brzinom svog razvoja.

Prvi savremeni eksperiment sa islamskim bankarstvom desio se u Egiptu 1963. godine u gradu Mit Gharm. Za četiri godine već je bilo devet takvih banaka, koje nisu primale, niti davale kamatu investirajući najviše u trgovinu, te industriju, direktno ili zajedno sa drugima, dijeleći ostvarenu dobit sa svojim deponentima predstavljajući tako više štedno-investicione institucije, nego komercijalne banke. Ne želeći uspjeh navedenih institucija prepustiti opoziciji Džemal Abdel Naser obustavlja njihov rad, a 1971. godine osniva Naserovu Socijalnu banku koja je, radila na beskamatnom principu, mada nigdje u osnivačkim aktima nije pomenut islam ili šerijat.
Islamic Development Bank (IDB) osnovao je 1974. godine OIC, kao međudržavnu banku sa namjerom da obezbijedi sredstva za finansiranje razvojnih projekata u zemljama članicama. IDB nudi bankarske usluge za naknadu, kao i finansijsku pomoć uz podjelu dobiti za zemlje članice. Njihovo je poslovanje beskamatno, te eksluzivno zasnovano na principima šerijata.

Sredinom sedamdesetih godina niče veći broj finansijskih institucija koje i imenom i duhom bivaju islamske, kao na primjer Dubai Islamic Bank (1975. god.), Faisal Isiamic Bank of Sudan (1977. god.), Faisal Islamic Bank of Egypt (1977. god.), Bahrain Islamic Bank (1979. god.).

Malezijska vlada emitovala je 1983. godine Government Investment Certificates, to jest islamske vrijednosne papire, potpomažući tako diversifikaciju BIMB investacionog portofolija. Dvije godine kasnije osnovan je STMB, prvo islamsko osiguravajuće društvo, dok se 1990. godine na tržištu pojavljuju prve islamske komerecijalne obveznice i to za multinacionainu naftnu kompaniju Shell. Tokom 1992. ustrojava se beskamatni bankarski sistem, a 1994. godine islamsko međubankarsko tržište novca. U 1995. godini osniva se BISB islamska brokerska kuća te više investicionih fondova iste provenijencije a 1996. god. osniva se [erijatski nadzorni odbor pri Komisiji za vrijednosne papire. Sredinom devedesetih konvencionalne banke u Maleziji, uvidjevši da značajan segment bankarskog tržišta inklinira ka novom obliku poslovanja, nudi Islamic Window poslovanje, koji uporedo sa konvencionalnim, nudi i i slamske bankarske usluge.

Treba, takođe, napomenuti islamske finansijske institucije u zemljama, gdje su muslimani manjina. Sedamdesetih godina u Indiji došlo je do najezde društava za beskamatnu štednju i kredite. U Luksemburgu 1978. godine osnovana je Islamic Finance House kao prva institucija te vrste na Zapadu, a za njom dolaze Islamic Bank International of Denmark u Kopenhagenu, te Islamic Investment Company u Melburnu, Australija.

U segmentu finansiranja, Islamske banke u svom radu koriste sljedeće finansijske instrumente:

Mudharaba je ugovor između dvije strane u kojem dolazi do podjele profita nakon izvršenog projekta. Jedno lice predstavlja vlasnika kapitala (rabbu-l-mal) a drugo aktivnog partnera ili agenta (mudharib). Mudharaba može biti općeg ¬karaktera i tačno specificirana. Mudharaba ugovor predstavlja jedan od ugovora o povjerenju po kojem je mudharib menadžer novca i on ne garantuje taj novac osim u slučaju malverizacije, prekoračenja odgovornosti ili delikvencije i nehata.

Mušaraka predstavlja vid islamskog finansiranja poslovnih projekata između dvije ili više strana. Partneri ili ortaci zajednički učestvuju u osnivačkom kapitalu mušarake i zaradi prema dogovorenom omjeru. Princip glasi da omjer u kapitalu predstavija omjer i za podjelu zarade ili gubitka.

Murabaha je finansijska transakcija koja se bazira na kupoprodajnom odnosu gdje se roba kupuje i prodaje na rate uz određenu proviziju za poduzetnika, u konkretnom slučaju banke.

Es-selem je prodaja određenog i tačno opisanog proizvoda koji nije prisutan, uz trenutno isplaćivanje cijene. Primjenjuje se najčešće u poljoprivredi, no moguća je i u industrijskoj proizvodnji.

Istisna predstavlja jednu od metoda koju banka može koristiti da bi plasirala svoja sredstva. Banka, ustvari, predstavlja poduzetnika koji izlazi na tender i uzima određene projekte u svoju odgovornost, što znači da će izvršiti taj projekat (obično izgradnja, proizvodnja, istraživanje). Ona taj projekat može dalje povjeriti specijaliziranoj kompaniji koja nije bila u stanju da izađe na tender. Takav oblik bankovnih operacija je prikladan i za zanatsku proizvodnju.

Idžara se definiše kao vlasništvo usluga korištenja određenih dobara za zato plaćenu naknadu. Postoje dvije vrste idžare: operativna idžara predstavlja ugovor koji ne završava prenosom vlasništva iznajmljivane imovine na osobu koja ga je iznajmila. Idžara muntahia bittamleek ili kako se u Maleziji zove al-idžara thuma al bal (AITAB) što znači “iznajmljivanje pa potom prodaja”, ugovor je koji završava prenosom vlasništva iznajmljivane imovine na iznajmljivača. AITAB može imati tri različite forme.

Izlaganje mr. Fikreta Hadžića, višeg asistenta na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu bilo je ustvari dosta temeljita analiza praktičnog aspekta islamskog bankarstva. Mr. Hadžić je, tom prilikom, prezentirao dio vlastitih istraživanja o primjeni finansijskih instrumenata u praksi islamskih banaka. U nastavku donosimo nekoliko osnovnih opservacija mr. Hadžića na tu temu.

“Islamsko bankarstvo zasnovano je na osnovnom načelu: apsolutnoj zabrani primanja i davanja kamate. Ovaj način poslovanja danas, u svijetu, primjenjuje preko stotinušezdeset islamskih banaka, te nekoliko desetina drugih finansijskih institucija i osiguravajućih kompanija. Obzirom na zabranu upotrebe kamate u finansijskom poslovanju, islamske banke i finansijske institucije svoju poslovnu politiku zasnivaju na poslovnim aranžmanima koji podrazumijevaju učešće u raspodjeli dobiti ili gubitka, te drugim šerijatom dozvoljenim finansijskim instrumentima.

Osnovno ishodište islamskog, ili bankarstva bez kamate je u učenju Kur’ana časnog. Tako o kamati u Suri El-Bekara, ajet 275 učimo sljedeće: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: “Kamata je isto što i trgovina. ” A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova – pa se okani, njegovo je ono što je prije stekao, njegov slučaj će Allah rješavati: a oni koji opet to učine – biće stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati. “
Poruka je jasna da islam zabranjuje način kojim neko pokušava uvećati svoj kapital pomoću “lihvarstva (riba) ili kamate”. Oni koji ne poslušaju i ne postupe saglasno uputi ili zabrani njima se objavljuje rat, kao što se u istoj suri u ajetu 278 i 279 kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici.” “Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate – rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostaće vam glavnice, imetka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti. “

Navesti ćemo hadis gdje se kaže: “Allah je prokleo one koji uzimaju kamatu, one koji je plaćaju, one koji pišu ugovor i one koji svjedoče ugovoru. “

Na tim temeljima izgrađen je današnji savremeni islamski bankarski sistem. On koristi veći broj finansijskih instrumenata koji su razvijeni u praksi islamskih banaka. U osnovi, možemo ih podijeliti u tri grupe: (1) instrumenti za mobilizaciju bankarskih resursa, (2) instrumenti za finansiranje i (3) instrumenti za realizaciju neutralnih bankarskih poslova. Ovi posljednji, identični su praksi konvencionalnih ili tradicionalnih banaka i koriste se u skladu sa međunarodnom bankarskom praksom

Iran, Sudan i Pakistan su tri zemlje u svijetu koje su u potpunosti zamijenile tradicionalno bankarstvo sa bankarstvom koje se zasniva na Islamskom interest-free modelu poslovanja. To znači da je kamata ili interest-based standard poslovanja banaka u potpunosti napušten i zamije- njen brojnim instrumentima beskamatnog finansiranja. Pored navedenih zemalja potrebno je navesti i Maleziju u kojoj postoji dvojni bankarski sistem sa posebnim zakonima koji omogućavaju poslovanje banaka na tradicionalnim i islamskim principima.

Islamizacija bankarskog sistema u Iranu izvršena je početkom iranske 1363. godine (21. marta 1984. god.) stupanjem na snagu novog Zakona o beskamatnom bankarstvu, čemu je prethodila nacionalizacija ukupnog bankarskog sektora koja je izvršena pet godina ranije. Banke su tako mogle prikupljati štedne i depozite po viđenju po modelu ghardal hassar – oblika ugovora o zajmu na bazi odnosa između kreditora i debitora, te na bazi investicionih depozita. Na strani aktive banaka ili grupe aktivnih bankarskih poslova susrećemo modele finansiranja koji su ranije spomenuti, ali i neke koji nisu ranije navedeni kao Jo’alah (Servis charge), Salaf (Bay’ sadam – Purchase with deferred delivery). Primjenjeni su neki novi instrumenti i modeli koji su kod nekih Islamskih teoretičara naišli na različite, pa i kontraverzne ocjene.

U ostalim zemljama uvođenjem modela islamskog bankarstva, postojao je gotovo opći teoretski koncenzus da modele finansiranja treba prvenstveno zasnivati na principu učešća u podjeli profita ili gubitka, odnosno na principima mudharaba i mušaraka. Krajem sedamdesetih i u osamdesetim godinama model “mark-up” ili murabaha postaje posebno popularan, a kasnije i dominirajući u poslovnoj praksi islamskih banaka. Do sumarnih podataka poslovanja islamskih banaka relativno je teško doći jer se ti podaci ili ne vode kod institucija koje bi to morale činiti, kao što je Međunarodno udruženje islamskih banaka, ili se publikuju sa nedopustivo dugim vremenskim zakašnjenjem. Tim je onemogućeno realno sagledavanje, analiza i praćenje osnovnih tendencija razvoja islamskog bankarstva i sigurno je da u narednom periodu treba uložiti napor da se taj nedostatak otkloni. Ipak, u narednoj tabeli prezentirana je prosječna zastupljenost pojedinih instrumenata finansiranja korištenih od 1994. do 1996. godine u deset najvećih islamskih banaka. Struktura je kako slijedi:

Instrumenti finansiranja 1994-1996 u %

Murabaha
Mušaraka
Mudaraba
Idžara
Ostalo 70,19
6,48
7,29
4,84
11,20
Ukupno 100,00

U tabeli je primjetna izuzetna dominacija murabahe, gotovo tri četvrtine ukupnog iznosa. U većini banaka situacija je slična, a u nekim je učešće murabahe čak i veće.

Iz navedenog se mogu izvući određeni zaključci, od kojih su najvažniji:

– uočljiva je sklonost banaka ka korištenju manje rizičnih finansijskih instrumenata (npr. murabaha)
– različiti oblici zajedničkog ulaganja u praksi su se pokazali visokorizičnim
– poduzetnici obično nisu realizovali poslove sukladno prihvaćenom poslovnom planu
– preduzeća nisu iskazivala dobit – banke nisu učestvovale u raspodjeli ostvarenog profita,
– nije bilo adekvatnih stimulacija i sankcija za ostvarivanje dobiti ili gubitka (u slučaju gubitka preduzetnik gubi uloženi rad, a banka kapital)
– u slučaju dobiti banka je morala čekati nekoliko godina da bi se projekat realizovao u potpunosti i počeo donositi očekivani profit
– instrumenti obezbjeđenja povrata sredstava nisu bili dovoljno razvijeni,
– banke nisu imale dovoljno kapaciteta da istovremeno upravljaju velikim brojem projekata
– izražen je nedostatak kvalitetnog menadžmenta
– pitanje moralnog hazarda i prevare ostalo je bez adekvatnih sankcija.

Rezultat svega toga: danas imamo za posljedicu izraženu preferenciju korištenja kratkoročnih i manje rizičnih instrumenata finansiranja u praksi islamskih banaka.

Autor: Mr. Amel Kovačević

(Prilagođeno iz časopisa N.Horizonti)

Akos.bA