Maj nikada više nije isti: Hibi Ramić ubijen muž, četiri djevera, otac i dva brata, devetomjesečna Dženana umrla joj je u naručju

Autor: Rabija Arifović

Godišnjice otvaraju stare rane. Svaki maj za Hibu Ramić znači povratak u 1992. godinu, u dane kada je izgubila muža u Bratuncu.

Iako bol ne jenjava, Hiba kaže da se o zločinima mora govoriti – zbog istine, zbog pravde, zbog onih kojih više nema.

– Teško je, ali mora se pričati. Ovo je neko vrijeme koje je bilo i 1992. godine. Pogodili ste, možda ne u dan, da se danas sretnemo i razgovaramo – kaže Hiba, otvarajući dušu i dijeleći svoju tešku priču.

Nakon što su se počele dešavati uznemirujuće stvari i nakon što se počelo govoriti o dolazećem zlu, Hibu je suprug Adem, koji je tada radio u policiji, zamolio da s djecom ode na sigurno. Brinuo se jer su imali petero djece, i želio je da ih skloni od onoga što se tada naslućivalo.

Tako je, zajedno s još dvadesetak žena i djece, Hiba otišla u Lukavac, kod dajdže. Međutim, tamo se nisu dugo zadržali.

Pred prvi maj, Hiba se vratila nazad u Bratunac, tačnije u selo Hranča.

– Tu sam se vratila kod svekra u selo, a naša kuća je pored magistrale, bilo nam je nekako sigurnije gore. S kćerkom Dženanom od devet mjeseci sišla sam da otvorim malo, da izračim kuću. Tada kroz prozor čujem da je policijsko auto stalo, bili su Ademov kolega Miladin Jokić i još meni dva nepoznata vojnika. Vidjela sam da nisu s naših područja, jer ne znaju ko je Adem, koga traže, kako se preziva, što je znak da su ljudi dovedeni sa strane – ispričala je ona.

Pitali su je gdje je Adem, i tražili da se javi u policijsku stanicu.

– Nekako sam došla do kuće i rekla mu da ga traže da se javi. Javio se telefonom, rekli su mu da trećeg maja treba da predaju oružje. Trećeg ujutru, negdje oko pola sedem ili sedam sati počele su pucnjave sa svih strana. I tada smo bili kod svekra i svekrve u selu. Adem je sa bratom i nekim komšijama pobjegao prema šumi. Mi smo ostali u kući. Pucalo se cijeli dan, naša kuća je pogođena granatom. Prešli smo u podrum u komšiluku, gdje je malo bilo skrivenje – prisjetila se Hiba.

Predvečer su upali u selo, i stanovništvo stjerali na magistralni put, gdje se ukrštaju putevi iz dva različita naselja. Hiba je tada, u grupi muškaraca koje su vodili, vidjela i supruga Adema.

– Tu vidimo da su pohvatali naše muškarci, da ih vode. Njih devetorica su bili. Mom Ademu su vezane ruke od pozadi. Ovi nisu bili vezani. Očekivala sam bilo što da mi kaže, ali ne sjećam se ni momenta kad je prošao pored mene, niti bilo čega. Njih su ostavili na autobuskoj stanci, nas su protjerali kasnije. Došao je bijeli kombi sa crnom mrtvačkom glavom. Njih su potrpali. Odvezli su ih u nepoznatom pravcu – ispričala je ona.

Tokom godina dobijala je različite informacije o tome gdje je njen suprug odveden, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u Kazan-bašči u Zvorniku.

– U Tuzli 2006. godine sam identifikovala svog Adema. Tijelo je bilo kompletno. Nije na sebi imao ništa. Kada je bila prva dženaza 2007. godine, kad smo se izborili da otvorimo mezarje za ubijene, ukopan je Adem – ispričala je Hiba.

Hiba Ramić

Od 3. maja uvečer sve je u selu bilo popaljeno. I njihova porodična kuća i kuća Ademovih roditelja.

Otišli su u drugo naselje kod komšija, jer, nisu imali gdje drugo. Tu su ostali jednu noć.

– To gdje smo prenoćili tu noć, žena koja je išla da pomuze krave, jedan od komšija Srba je rekao da će njih zapaliti i pobiti ako budu nam dali utočište. Tako da smo se mi vratili u izgorjelu kuću od Ćamila Ramića. Navodno smo se vratili, ostali smo samo dan. Svo vrijeme proveli smo u šumi, jer se pucalo svaki dan. U jednom momentu došao je moj otac. On je živio s druge strane Bratunca, bliže Srebrenici, da idem s njim. Negdje čovjek ne znajući u tim momentima ni šta je rat, ni da se mogu dešavati takve stvari, sve se očekuje hajde, odveli su ih na neka ispitivanja pa će ih vratiti… Najstarija kćerka je otišla s mojim ocem, a ja sam ostala s njih četvero tu, i sa svekrom i svekrvom, očekujući da će se Adem javiti ili pojaviti. Kćerka je poslije sa mojim roditeljima otišla za Srebrenicu, i sa kamionima stigla nama u Živinice, jer smo se kasnije, nakon svih golgota, tu stacionirali – navela je Hiba.(stav.ba)

akos.ba