Ljudi koji nikada nisu iznevjerili izbjeglice

Selo Ravne. Općina Kladanj. Prva stanica izbjeglica iz Podrinja na slobodnoj teritoriji.

Zaim Šarac, stanovnik ovog sela, na pitanje o događajima od prije 29 godina odmahuje rukom: “Uff, bila je to katastrofa.” Priča nam da je taj dan kada su počele pristizati izbjeglice iz Srebrenice tek došao s linije. Linija fronta bila je od njihovog sela udaljena nekoliko kilometara, pokazuje nam rukom na šumu u kojoj su bili rovovi.

Sreća je, kaže, da tih dana Srbi nisu granatirali selo. “Inače su nas stalno tukli granatama”, dodaje. Prča nam kako je izgledalo tužno vidjeti žene i djecu kako, nakon što su prepješačili desetak kilometara, tegle onu ćebad, svoju odjeću, stvari… Objašnjava da je punkt za doček izbjeglica bio u kući njegovog amidže Izeta, kući koja je bila kraj ceste Kladanj–Vlasenica, manje od kilometar prije tunela iz smjera Kladnja. Ko je prošao kroz tunel taj je došao na slobodnu teritoriju. Taj tunel bio je spas.

Zaim i njegova supruga Nisveta pričaju nam da je cijelo selo bilo puno izbjeglica. Svaka kuća primila je nekoga, koliko je moglo stati, makar da se okupaju, osvježe, obuku čistu odjeću… “Svi smo pomagali, onoliko koliko smo mogli, a takvo je bilo vrijeme da se nije ni moglo mnogo”, kaže Nisveta i dodaje da je i ono malo bilo od srca.

Kroz Kladanj je u dva velika vala izbjeglica iz Podrinja 1992. i 1995. godine prošlo oko 40.000 Bošnjaka. Inače, Kladanj je prije rata imao tek 16.000 stanovnika. Tokom agresije broj stanovnika bio je dvostruko veći zbog konstantnog priliva izbjeglica.

Osman Čučak bio je u to vrijeme predsjednik Ratnog predsjedništva Općine Kladanj. Kako je ova općina bila takozvana rubna općina, Čučak objašnjava da su od početka agresije nastojali da preuzmu brigu o prognanim, da prihvate ljude, daju im neki osvježavajući napitak, obrok i oni će ići dalje ili ostati u Kladnju.

“Većina izbjeglica se zadržala u Kladnju od jednog dana do jednog mjeseca i dalje su tražili spasa jer Kladanj zaista nije mogao primiti toliki broj prognanika iako smo se zaista trudili da smjestimo što više prognanika. Sve školske kapacitete, fiskulturne sale, obdaništa, druge objekte javnog karaktera, privatne stanove, napuštene porodične kuće dali smo na raspolaganje za smještaj raseljenih lica. Istina, nismo mogli mnogo učiniti s obzirom na veliki broj ljudi, ali smo mogli pomoći da damo prevozna sredstva, imali smo ovdje putničko preduzeće ‘Polet’, koje je uglavnom dovozilo i odvozilo prognana lica jer su svi prognanici koji su došli iz pravca Podrinja praktično izbačeni na ulazu u općinu Kladanj, iza ili ispred tunela. Tu smo ih preuzimali, dovozili u Kladanj ili vozili dalje prema Živinicama i Tuzli”, objašnjava Čučak.

Za njega je, kaže, bio vrlo bolan taj susret s izbjeglicama iz Srebrenice u julu 1995, s obzirom na to da su tri-četiri godine slušali i gledali te patnje i onda se desi jedan brutalni pogrom, masovno nemilosrdno ubijanje.

“Možete zamisliti kakvi su iznureni i ožalošćeni dolazili oni koji su tome izmakli. Čitave porodice devastirane”, govori on i dodaje: “Mi smo gledali da ih što ljubaznije primimo, zbrinemo i učinimo ono što bi im u tom trenutku moglo najbolje koristiti. Ovdje smo odmah pružali medicinsku pomoć.”

“Šta reći, te ožalošćene i osakaćene ljude gledali smo da primimo što je više ljudski”, govori Osman i dodaje da je bolno i sjećati se tih dana.

“Potresno je sve to, evo, ja se sad osjećam kao da se opet nalazim u tim danima iako je vremenska distanca dosta velika. Te slike, ti doživljaji, sva muka u kojoj smo saučestvovali… ne može se to opisati”, govori Osman.

Rat je i u Kladnju bio žestok, ova općina imala je prilično dugačku borbenu liniju, zadatak Ratnog predsjedništva Općine bio je odbraniti se i zbrinuti narod. Sve je bilo podređeno tome.

“Dijelila se kriška hljeba, kako sa borcima tako i s izbjeglim i raseljenim licima. Svaka porodica ovdje imala je nekog od prognanika u svome domu, osim onih koji su bili smješteni u kolektivni smještaj. Ali najveći broj prognanika bio je u domovima domicilnog stanovništva. Skupa smo živjeli, niko nije imao ni manje ni više, sve smo dijelili jednako, pomoć, kad bi stigla, jednako se dijelila”, govori Čučak.

Ervina Avdibegović tokom cijelog rata radila je na prihvatu i smještaju izbjeglica, kao volonter u Sekretarijatu općenarodne odbrane, kao volonter na Radiju i televiziji Kladanj i kao uposlenica Ministarstva odbrane Federacije BiH. Uvijek je bila na poslovima civilne zaštite. I danas je. Ona je na čelu Službe za društvene djelatnosti i opću upravu Općine Kladanj.

Sva njena iskustva u radu s izbjeglicama do 1995. godine kao da su bila uvertira u ono što se spremalo. Jedino što je do tada vidjela, a da je po brutalnosti slično, bile su izbjeglice iz Zaklopače (selo između Vlasenice i Milića) 1992. godine. Na samo spominjanje Zaklopače Ervina počne plakati. Vrate se emocije, kaže.

“Zaklopača je imala taj jedan, ne znam, nadljudski napor da se preživi. Ondje je bio i nekakav životinjski nagon da se ljudima nanese zlo. Ja sad ne mogu da se sjetim imena jednog momka, kasnije je poginuo. Mi smo ga zvali Zizi. To je bio kršan momak, visok, širokih pleća, glave sasvim obrijane. Ali vi niste znali da li taj čovjek nosi kapu ili je glava tako naborana zato što su mu urezivali križeve po cijeloj površini glave gdje je bio taj kosmati dio. To je onda krvarilo, koža se naborala, izrasli čvorovi, zagnojilo se… Sjećam se jedne nane kojoj su bile polomljene obje noge, stopala okrenuta naopačke. Bilo je strašno, stvarno strašno”, priča Ervina.

Prve informacije o dolasku izbjeglica iz Srebrenice u julu 1995. godine dobila je od Podrinjske brigade, koja je primijetila kretanje kolone kamiona, ali nisu bili sigurni šta je u kamionima. Ervina, njene kolege iz civilne zaštite i medicinske ekipe odmah su izašli na teren da dočekaju izbjeglice. S njima su tada bili pripadnici UNPROFOR-a iz pakistanskog bataljona. Ervina je rukovodila tim jedinicama na terenu.

“Gledaš majke koje jedva nose svoju djecu, i te zavežljaje, vjerujte da niko od nas nije razmišljao ni o čemu drugom osim kako da tim ljudima pomognemo, olakšamo. Tu je bila jedna vatrogasna jedinica, ja sam s njima krenula dole u Ravne, da osiguramo pitku vodu. S nama su krenuli i Pakistanci. Prvo smo htjeli ići do tunela, ali su nam iz Podrinjske brigade sugerisali da ne idemo dole jer nije sigurno”, priča Ervina.

U trenutku kada su dolazile izbjeglice do njihovog punkta, kada bi ih vidjeli i shvatili da su konačno na sigurnom, trčali su im u zagrljaj, kao da ih cijeli život poznaju, kao da su rod – i žene i djeca i starci…

“Ali kada bi se pojavili pripadnici mirovnih snaga, Pakistanci, lica tih ljudi, izbjeglica, bi se zaledila. Oni više nisu mali povjerenja. Oni su njima nudili mlijeko, sokove, vodu, neke slatkiše, sendviče… Niko, niko nije htio uzeti ništa. Bježali su od njih, vjerujte, neki su se počeli vraćati. Ljudi su shvatili da su dole bili izigrani”, govori Ervina.

Ona i njene kolege su, nastavlja dalje, tih dana doslovno bili izgubili osjećaj za vrijeme, kada je dan a kada je noć. Kući bi otišli svaka dva-tri dana samo da se okupaju pa bi se odmah vraćali nazad. Koliko je to trajalo, više ni sama ne zna.

Na terenu su, objašnjava dalje, bile medicinske ekipe. Imali su jedan šator u kojem su onima koji su imali lakše povrede ukazivali prvu pomoć, a one koji su imali ozbiljnije povrede ili zdravstvene tegobe odmah su slali na UKC Tuzla. U kući Izeta Šarca bila je kuhinja u kojoj su pripremali tople obroke za izbjeglice. Uglavnom su to bile čorbe, čajevi, nekada hljeb i konzerva, nekada namazi…, ali najvažnije je bilo da ljudi dobiju medicinsku pomoć.

Ervina Avdibegović ističe da su ogromnu ulogu u tome imali i nevladin sektor i međunarodne organizacije, mada je, kaže, bilo i nepoštovanja procedura od ljudi koji su bili na terenu.

“Na terenu je to bilo strašno teško kontrolisati. Imali ste momente kad krenete s popisivanim ljudi, upišete čovjeka i on ulazi u autobus. Ali onda krene granatiranje, ljudi navale da uđu u autobus, šofer se uplaši pa krene, i onda ljudi ostanu neupisani”, govori Ervina.

“Ipak”, dodaje ona, “svi ti ljudi, volonteri, došli su s istim ciljem, da pomognu ljudima, da učine da njihovo zlo bude manje”.

Dok govori i prisjeća se tih vjerovatno i najtežih trenutaka svoje karijere, Ervina često zaplače. Brišući suze kaže da se nije moglo više u tom trenutku.

Ipak, ima nešto što smatra da je pogrešno napravila. Radila je po pravilima i procedurama. Predala je originalne spiskove izbjeglica koje je evidentirala u Kladnju u julu 1995. godine nadležnim kantonalnim organima, oni federalnim, ovi dalje Crvenom križu… Sada više niko ne može doći do tih spiskova. Nema ih. Tu grešku je ispravila, kaže, u slučaju Žepe. Nije dala originalne spiskove.

“Mi danas nemamo nijedan jedini podatak ko je došao i prošao kroz Kladanj. Znate, nije u to vrijeme bilo kopir-aparata. Tada se to radilo na rotostroju. Da sam znala da će ovako biti, da ćemo ostati bez podataka, ne bih ih dala po cijenu ne znam čega”, kaže Ervina.

Podaci su joj zatrebali dvadesetak godina kasnije. Kada je Ahmet Bajrić Blicko objavio knjigu u njoj se našla fotografija djevojčica Selme Musić, za koju se mislilo da je ubijena u genocidu. Fotografija na kojoj je djevojčica identificirana kao Selma nastala je u Kladnju, što znači da je djevojčica živa stigla na slobodnu teritoriju. Međutim, gubi joj se svaki trag. Ervina je krenula u potragu za spiskovima izbjeglica koje je pravila 1995. godine. I njima se izgubio trag, tako da nema pouzdanog odgovora je li Selma zaista evidentirana kada je došla u Kladanj.

Kada je pala Žepa, Ervina se potrudila da na jedinom računaru koji je tada bio u Kladnju prekuca podatke o izbjeglicama i pohrani ih u arhivu. Prema njenim procjenama, iako spiskova više nema, kroz Kladanj je tada prošlo između 17.000 i 18.000 izbjeglica iz Srebrenice.

Govori nam da dugo nije pričala o ovome, i sada su se emocije uzburkale. Teško je ponovo proživljavati te trenutke. Napominje da se, kada se govori o prihvatu izbjeglica, nikako ne smiju zaboraviti obični ljudi, žitelji općine Kladanj.

“Kada smo zamolili ljude koji imaju viška hljeba, mlijeka, bilo kakve hrane da donesu, ljudi su donosili one velike kanistere mlijeka, sir, kajmak, vruće hljebove…”, kaže Ervina suznih očiju završavajući naš razgovor.

Ljudi poput Ervine, Zaima, Nisvete, Osmana, kao i hiljade drugih stanovnika općine Kladanj zaslužuju da im se javno kaže: Hvala vam za sve!(stav.ba)

akos.ba