Ljubav prema domovini je – sevap!

Tekst kojeg ste upravo počeli čitati (i nadam se da će te ga čitati do kraja) predstavlja jedno obično razmišljanje jednog običnog građanina, o ljubavi prema domovini, a riječ je o  BiH koja će 1. mart tekuće godine bilježiti kao Dan svoje nezavisnosti. Ujedno, to je i razmišljanje jednog običnog vjernika o navedenoj temi. Istini za volju, ne volim u svome pisanom ili usmenom vokabularu upotrebljavati termin „obični“, ne zbog toga što ne znam šta on tačno znači, već zbog toga što ne znam šta predstavlja njegova suprotnost, termin „neobični“, jer sve na svijetu ima svoju suprotnost, pa i termini kojima se služimo. Uz vjerovanje da imate predstavu o tome šta je to obični građanin jedne zemlje, i šta je obični vjernik, iz te pozicije ću nastaviti s pisanjem, unaprijed prihvatajući sve fakture na ime Vašeg poimanja tih termina. Poseban akcenat stavljam na ovo vjerničko viđenje domoljublja iz razloga što moje dosadašnje dijaloško iskustvo sa ljudima potvrđuje da većina njih, ljudi, još uvijek Vjeru (namjerno ne upotrebljavam termin religija), drži za nešto što ima veze isključivo sa postekijom (osušena kurbanska koža na kojoj se obavlja namaz, a danas služi kao sinonim za bilo koju prostirku na kojoj se namaz obavlja, ili sinonim za klanjanje namaza/obraćanje Bogu, uopće) ili džamijom (tj. unutrašnjost džamije, a nikako njenu spoljašnost). Upotrebljavajući ova dva termina, postekija i džamija, shvatate da govorim iz pozicije običnog (opet ja) muslimana tj. pripadnika vjere Islama kao jedne od tri velike monoteističke religije. Svakako da kao takav podržavam da o domoljublju govore i obični pripadnici/sljedbenici drugih monoteističkih vjera u našoj BiH, pa i oni koji se vjernicima uopće ne osjećaju.

Mi smo Božija volja

Svako ko sebe smatra vjernikom, pri tome se određujući vjernikom – muslimanom zna da njegovo vjerovanje podrazumjeva vjerovanje u šest temeljnih Istina, principa, postulata, šarta. Posljednji od njih, šesti, je vjerovati da sve što se događa na našem individulanom i kolektivnom planu, događa se jer Uzvišeni Bog tako hoće. I nikako drugačije. Sve što je bilo, sve što sada biva i sve što će u bliskoj ili daljoj budućnosti biti – biva s Božijom voljom i Božijom odredbom. Čak šta više, u Njegovu volju i Odredbu vjerujemo, nepokoljebljivo, da je ona Mudrost nama neshvaćena. Tako npr. Božija volja jesu i naši životi. Nismo ih sami sebi udahnuli onog trenutka kada smo kao gruda mesa u utrobama naših majki najedanput počeli disati. Isto tako, a što  je vrlo važno, nismo birali utrobu odakle smo kao kap sjemena dospjeli u utrobu poslije nje – utrobu naše majke. A nismo birali ni geografski a ni vremenski prostor na i u kojem ćemo biti rođeni. Geografski prostor na kojem smo rođeni, vrijeme u kojem smo rođeni i u kojem živimo svojom Voljom i Odredbom, dakle, Svojom Mudrošću izabrao je dragi Bog. Jer, sve naše individualne jedinstvenosti ne bi mogle doći do svog punog izražaja da su kao takve/ovakve ostvarene u nekom drugom području ili u nekom drugom vremenu…

Opširnije na portalu preporod.com:

• LJUBAV PREMA DOMOVINI
• 

  Edin Memić

   

  Svršrnik Fakulteta islamksih nauka u Sarajevu. Radi pri Medžlisu Islamske zajednice Travnik.