Laž je trovanje svijesti

Da, laž je poremećaj u ponašanju koji je suprotan ljudskoj prirodi i djeca, u suštini, ne žele lagati. Međutim, ona stvaraju naviku laganja zato što su primorana na to.

Laž proizilazi iz potrebe da se zaštiti ličnost

Za primjer, zamislite dva brata koji se trude da razviju ličnost odrastajući uz majku perfekcionistkinju. Igrajući se zajedno u sobi, odjednom se počinju svađati. Kao rezultat te svađe, razbija se vrijedna vaza koja je stajala na stolu. Majka, koja je čula taj zvuk, ostavlja sav posao i bijesna ulazi u sobu. Na jednoj strani su braća koja se tuku, a na drugoj razbijena lijepa vaza. Šta mislite u kakvu će psihičkom stanju biti djeca ukoliko majka upita: “Ko je razbio ovu vazu? Odmah mi kažite!“

Ukoliko dijete koje je razbilo vazu istupi i kaže: „Mama, ja sam je razbio”, teško da će se moći spasiti od ljutite majke. Majka, koja će, veoma vjerovatno, stvoriti ovakvu atmosferu, uzrokuje da njeno dijete kaže: „Nisam ja razbio”, i na taj način krene pogrešnim putem s ciljem da sačuva svoje dostojanstvo. Ovaj djetetov odgovor predstavlja poremećaj u ponašanju. Usljed izloženosti psihičkom pritisku, dijete poseže za ovim lošim putem kako bi sačuvalo svoj ponos i dostojanstvo. Što je još važnije, i prve laži upravo počinju iz sličnih razloga.

Dijete koje na početku poseže za lažima kako bi se zaštitilo od pritiska, kasnije shvata koliko je laž (po njegovu mišljenju) korisna, te ovu naviku počinje primjenjivati u različitim fazama života.

Šta je važnije jedna ili stotinu slomljenih vaza, ili tjeranje djeteta na laž?

Kada bi roditelji znali da jedna laž na dječiji svijet djeluje poput otrova, nijedan roditelj ne bi nikada pitao: „Ko je razbio ovu vazu?“ – Ta ga informacija ne bi čak ni zanimala.

Bez obzira na to o kojem je uzrastu riječ, bilo da je riječ o uzrastu tri ili pet godina, ukoliko osjeti jak pritisak dijete će ispuniti svoju ljudsku potrebu. Pokušat će se spasiti kako bi se oslobodilo pritiska i posegnut će za najprimitivnijom metodom, tj. laži.

 Mnogi roditelji odgajajući svoje dijete govore: „Sine (kćeri) nemoj nikad lagati makar znao (znala) da ćeš umrijeti.“ Suočeni s pogreškom istog tog djeteta, roditelji, nažalost, ne mogu iskazati isti plemeniti stav, niti pristupiti svojoj djeci s tolerancijom i razumijevanjem.

Laž je zajednička karakteristika velike većine djece koja odrastaju uz emocionalni i psihički pritisak. Ako se pogleda u djetinjstvo bilo koje odrasle osobe koja je usavršila laganje, vidjet će isti prizor.

Ukoliko roditelji ne žele da se stide što dijete koje su odgojili i poslali u svijet, laže, onda ne bi trebali vršiti pritisak na njih. Međutim, mnogi današnji roditelji u odgoju djece koriste pritisak, te emocionalno i psihološko nasilje.

Mnogi roditelji i ne znaju da će dijete koje je pod pritiskom steći naviku laganja. Povrh toga, prijeteći djeci riječima: „Nemoj ni slučajno da lažeš, uništit ću te,“ oni kvare djetetovu ličnost. Jer dijete s jedne strane osjeća potrebu da laže zbog pritiska kome je izloženo, a s druge strane osjeća da će biti izloženo drugom pritisku ukoliko ne slaže.

Laž je naučeno ponašanje

Laž je u isto vrijeme i ponašanje koje se uči. Gledajući u roditelje dijete uči kako riješiti nešto što ne ide kako treba. Laž je uvijek samo laž makar je roditelji nazivali i „bijelom laži”. Dijete nikada ne bi trebalo učiti pd roditelja kako se laže. Ova vrsta roditeljstva bolna je za dijete, ali je isto tako, bolno godinama kasnije, vidjeti u kakvom je stanju dijete koje su ovi roditelji odgajali.

Naprimjer, majka koja riječima: „Moj je sin sinoć uradio domaću zadaću, ali pošto smo u žurbi izašli iz kuće, sveska mu je ostala na stolu. Učiteljice, hoće li biti uredu ako je donesemo sutra?“, nastoji zaštititi svoje dijete koje nije uradilo domaću zadaću ustvari ovakvim ponašanjem truje djetetovu glavu. Jer dijete od roditelja uči u kojim je situacijama laž korisna, te kako lagati bez stida. Da roditelji znaju da će u narednim godinama ta „sposobnost” kojoj su dijete podučili u nekoliko minuta stvoriti pogodno tlo za brojne probleme, oni ne bi izustili ni „1“ od laži.

Roditeljstvo je spomenik časti i ponosa. Nijednom djetetu nije drago i nije ponosno što vidi kako se njegova majka spustila tako nisko da laže. Za odgoj djeteta potreban je senzibilitet. Potrebno je strogo se pridržavati određenih vrijednosti, a iskrenost je vjerovatno najvažnija od tih vrijednosti.

Djetetov svijet laži

U djetetovu ponašanju postoje određena ponašanja koja se ne mogu definirati kao laž i roditelji obavezno moraju biti upućeni u to.

Gledajući s ovog aspekta, lažima ne možemo nazvati neke neistinite izjave koje dijete izrekne do šeste godine života. Jer djeca mlađa od šest godina, još nisu jasno razdvojila svijet mašte od stvarnosti, zbog toga i sami vjeruju u nešto što su oživjeli u svom svijetu mašte, te to dijele osobama iz svog okruženja kao da je istina. U ovakvoj situaciji nema potrebe roditelji da paniče, jer ono što dijete kaže u ovoj situaciji nije laž kakvu mi poznajemo.

Naprimjer, trogodišnje dijete, ponekad, u svojoj mašti ide u školu. U školi razgovara sa svojom učiteljicom. Od nje čak dobije i olovku na poklon. Dijete iz sestrina ruksaka, bez pitanja, uzima olovku za koju misli da mu je učiteljica poklonila. Iako mu sestra kaže: „Ta olovka je moja, vrati mi je,“ dijete će se uporno braniti govoreći: „Nije tvoja. Meni je ovu olovku poklonila učiteljica.“  U ovakvoj situaciji roditelji ne bi trebali povrijediti i poniziti dijete, niti njegov ružičasti svijet mašte obojiti u crno govoreći: „Lažljivče jedan! Vrati olovku sestri! Kakva učiteljica, ti čak ni ne ideš u školu!“

Šta treba uraditi s djetetom koje laže

Ukoliko se navikla laganja kod djeteta nastavi i nakon šeste, sedme godine života, tada roditelji trebaju još jednom preispitati najprije sebe, zatim djetetovo okruženje, a kasnije i samo dijete, jer sigurno postoji nešto odakle je dijete pokupilo ovu lošu naviku. To ponekad može biti neka televizijska serija, ponekad drugar iz škole, ponekad i sami roditelji, a ponekad i nepotrebna tenzija u kući.

„Poremećajem u ponašanju” nazivamo situaciju u kojoj dijete starije od šest, sedam godina poseže za lažima u svakodnevnom životu. U ovakvoj situaciji roditelji trebaju poduzeti određene mjere. Govoriti djetetu: „Nemoj više slučajno da lažeš, inače ću te…“ , nije rješenje, jer ako dijete već laže zbog pritiska i straha, ovakav će stav samo doprinijeti da se dijete usavrši u laganju.

Nekada ne treba naglašavati djetetovu laž niti mu je bacati u lice. U suprotnom, dijete će sebe etiketirati kao lažljivca te će ovaj poremećaj u ponašanju, koji je počeo kao laž, prihvatiti za slabost svoje ličnosti. Bez obzira na sve, dijete nikada ne bi trebalo prihvatiti bezličnost, niti to smatrati prikladnim za sebe.

Djetetu koje laže treba pričati priče pred spavanje, te na taj način mu slikovito predstaviti loše ponašanje osoba koje lažu. U ovom slučaju, potrebno je izbjegavati izraze kojima se dijete poistovjećuje s likovima iz priče. Naprimjer, ako dijete ima sedam godina, lažljivac iz priče koji se kasnije oslobodi te loše navike ni u kom slučaju ne bi smio imati sedam godina. Čak iako dijete pita da li je lik iz priče on, roditelji bi trebali reći „ne” i djetetu objasniti razlog za to.

Izvor: Greške u odgoju djece

Autor: Adem Guneš

Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva