Kur’an, a.š., kao sveobuhvatni koncept življenja, predstavlja izvor vrela s kojeg se napaja prvenstveno čovjek! U skladu s tim, razrađena je posebna disciplina u okviru teološke misli, a radi se o kur’anskoj antropologiji, koja se kao poseban predmet izučava, između ostalog, na Islamskom pedagoškom fakultetu. Cilj kur’anskih dijagnoza je upoznati čovjeka sa vlastitom ličnošću, te internalizirati kur’anske vrijednosti, imperative, propise, natuknice i savjete, kako bi na koncu dobili potpunog čovjeka! O tome nas izvještava Allah, dž.š., kroz Kur’an, a.š.
Kur’anska antropologija
Potreba za kur’anskom antropologijom u našem dobu je izuzetno važna. Imami i vjeroučitelji su odgajatelji naših novih generacija. Ako bi pokušali ukratko definisati antropologiju, kazali bi da je to znanost o čovjeku, kao krunskom Božijem stvorenju. Predmet teologije se svodi na pitanje: što znači biti čovjek? Riječ antropologija je stranog porijekla, a grčka riječ anthropos u prijevodu na bosanski jezik bi značila čovjek, ili, onaj koji gleda i stremi prema gore. Također, antropologija se bavi smislom življenja čovjeka, njegove biti, uloge i položaja u svijetu. (Safvet Halilović, Osnovi kur’anske antropologije, Zbornik radova islamskog pedagoškog fakulteta, 2008., str. 7-8.) Kur’anski naziv za čovjeka je insan. Navedeni pojam ima dvije etimologije. Prema prvoj etimologiji, čovjek je društveno biće upućeno na druge insane. Samim tim, okolina (ljudi, sredina, okolnosti) može utjecati na njegovu ličnost, te igra vrlo važnu ulogu u njegovom razvoju. Prema drugoj etimologiji, glavna osobina čovjeka je zaboravnost, tj. čovjek je zaboravno biće. Kur’an, a.š., nam govori o zaboravnosti prvog čovjeka na zemlji, a zanimljivo, govori i o nezaboravnosti Allaha, dž.š., tj. da je čovjek sklon zaboravu, a da Allah, dž.š., ne zaboravlja! (Ta-Ha, 115. i Merjem, 64.) Riječ čovjek (insan) je spomenuta 65 puta u Kur’anu, a.š. To nije slučajnost, imajući u vidu da navedeni broj odgovara ukupnom broju spominjanja faza stvaranja čovjeka! (S. Halilović, nav. djelo, str. 8.)
Kur’anski tekstovi o čovjeku (insanu)
S pravom možemo kazati da je Kur’an, a.š., objavljen zbog čovjeka (iako je objavljen i svim
stvorenjima), te su svi kur’anski ajeti posvećeni čovjeku, a zadaća čovjeka je da se „nadnese“ nad kur’anskim tekstom. Ipak, na 65 mjesta u Kur’anu, a.š., se spominje termin insan, te je u skladu s tim, potrebno se osvrnuti na istoimene kur’anske redove. Dakle, potrebno je steći uvid u kur’ansko kazivanje o čovjeku, u njegovom insanskom određenju. „Kroz obilje kur’anskih ajeta za trenutak ćemo posvijestiti sebi kur’anskog insana a zatim uočiti njegovo sudjelovanje kao prirodnog insana.“ (Rešid Hafizović, O načelima islamske vjere, Bemust, Sarajevo, 1996., str. 138.) Nadasve, stanovište sufijske antropologije je takvo da čovjeka posmatra iz tri obzorja: Transcedentni čovjek, Imanentni čovjek, te Primordijalni čovjek. (Ibid., str. 127. Pogledati i: Rešid Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo, 1999., str. 350-374.)
U nastavku nudimo pregled kur’anskih ajeta o čovjeku, slijedeći hronološki redoslijed ajeta u Mushafu! Prvo spominjanje čovjeka u Kur’anu, a.š., je opisano na sljedeći način: A čovjek je stvoren slabim. (En-Nisa, 28.) Nadalje, Allah, dž.š., kazuje da čovjek u nevolji zaziva Božiju pomoć, a u dobru je zaboravan. (Junus, 12.) Navedeni ajet potvrđuje prethodni ajet, u smislu čovjekove zaboravnosti. Čovjek je u kušnji očajan i nezahvalan, šejtan mu je otvoreni neprijatelj, ali je čovjek osion i nezahvalnik. (Hud, 9., Ibrahim, 34., itd.) Čovjek je stvoren u fazama, ali je opet očiti neprijatelj prema Stvoritelju, pa je i nagao u svojim riječima i djelima. (El-Hidžr, 26., El-Isra, 11., itd.) Čovjekov život je popločan njegovim djelima koja će mu biti obješena o vrat, na Sudnjem danu. (El-Isra, 13.) U nekoliko kur’anskih ajeta, uzastopno se navode određene čovjekove osobine: nezahvalnost, oholost, tvrdičluk, svađalost, sumnjičavost (u proživljenje), a čovjek je i: ništica, brzica i poricatelj. (El-Isra, 67., El-Enbija, 37., itd.) Također, Allah, dž.š., u Kur’anu, a.š., govori o čovjeku na način da je stvoren od suštine zemlje, da ga šejtan upropasti i ostavi, te u naredna dva ajeta govori o poslušnosti prema roditeljima. (El-Mu’minun, 12., El-Ahkaf, 15., itd.)
Nadalje, kroz kur’anski tekst se uočava da je prvi čovjek stvoren od gline, da je kao takav, nepravedan prema sebi i neznalica, stvoren od kapi sjemena, a opet neprijatelj spram Stvoritelja. (Es-Sedžda, 7., Jasin, 77., itd.) Zanimljivo je zagledati se nad sljedećim ajetima u kojim Allah, dž.š., kaže: A kad čovjeka zadesi nesreća, on zaziva svoga Gospodara, obraćajući Mu se, a zatim, kad mu On blagodat od Sebe podari, što je prije zazivao – on zaboravi, i Allahu pridružuje takmace, da bi zavodio s Njegove Staze! (Ez Zumer, 8.) Također: Kad čovjeka zadesi šteta, zaziva Nas, a kad mu blagodat podarimo on veli: ‘Zato što sam zaslužio, ovo je dato meni!’ Ne, nego je to iskušenje, ali većina njih ne zna. (Ez-Zumer, 49.) Dakle, insan u nesreći zaziva Allaha, dž.š., a kada mu je on otkloni, zaboravan je i Allahu, dž.š., pridružuje takmace kako bi zavodio s Njegova Puta, te je u blagodati hvalisav. Insanu ne dosadi da traži dobro, a u zlu i bijedi je očajan i izgubljen. (Fussilet, 49.)
Insan se u dobru okreće od Allaha, dž.š., a u zlu druge dove čini: A kada na čovjeka blagodati prospemo Mi, on se okreće, ide ka svojoj strani! A kada ga zlo zadesi, tada on opširne molitve nudi! (Fussilet, 51.) Insan kad iskusi Božiju milost, veseli se, a kada ga zadesi zlo zbog onoga što čini, nezahvalan je! (Eš-Šura, 48.) Insan je, zaista, otvoreni nezahvalnik: Doista je čovjek otvoreni nezahvalnik. (Ez-Zuhruf, 15.) Insana je stvorio Allah, dž.š., On zna šta insan krije u svojoj duši jer mu je bliži od vratne žile kucavice: A mi smo stvorili čovjeka i znamo šta mu šapće njegova duša! I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice. (Kaf, 16.) Insanu pripada samo ono za šta se sam potrudi, a on bi opet da dobije sve što poželi. (En-Nedžm, 39. i 24.)
Insana je stvorio Svemilosni, Samilosni i Milosni, te ga On, prvenstveno iz Svoje svemilosti, samilosti i milosti, podučava i poučava govoru. (Er-Rahman, 3-4.) Insan je stvoren od gline koja je nalik grnčariji. (Er-Rahman, 14.) Insana šejtan nagovara na nevjerstvo, a kad uznevjeruje, napušta ga! (El-Hašr, 16.) Insan je stvoren malodušnim. (El-Me’aridž, 19.) Također, insan misli da njegove istruhle kosti neće biti sabrane. (El-Kijame, 3.) Insan daje prednost grijehu a odgađa pokajanje. (El-Kijame, 5.) Insan će biti dokaz protiv samog sebe na Danu Sudnjem, a njegova želja će biti da pobjegne. (El-Kijame, 14. i 10.) Insan će toga Dana biti o svemu obaviješten! (El-Kijame, 13.) Insan misli da je stvoren uzalud, iz igre i zabave, i da neće račun polagati. (El-Kijame, 36.) Insan neko vrijeme nije bio spomena vrijedan! (El-Insan, 1. Navedena sura u prijevodu sa arapskog na bosanski nosi naziv Čovjek!) U istoj suri koja nosi naziv Čovjek, Allah, dž.š., kaže: Mi čovjeka, zbilja, od kaplje sjemena smiješana stvaramo, potom ga kušnji izvrgavamo. (El-Insan, 2.) Insan će se na Sudnjem danu sjećati onoga što je stekao. (En-Nazi’at, 35.) Zatim slijede teške riječi gdje se insana proklinje zbog vlastitog nevjerovanja i nezahvalnosti! (Abese, 17. i El-‘Adijat, 6.)
Nadalje: Deder nek’ čovjek u hranu svoju pogleda. (Abese, 24.) Insan je obmanut u pogledu svoga Gospodara: O čovjeće, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit. (El-Infitar, 6.) Insan se trudi i marljivo radi ali, na koncu, dolazi smrt. (El-Inšikak, 6.) Insan, također, u onome od čega je stvoren može uočiti Allahov, dž.š., znamen. (Et-Tarik, 5.) Insan je u blagodati hvalisav, a u kušnji nezahvalan! (El-Fedžr, 15.) Insan će se prisjetiti na Dan kada se džehennem primakne, ali tad prisjećanje neće koristiti. (El-Fedžr, 23.) Insan je stvoren da se trudi. (El-Beled, 4.) Insan je oblikovan u najljepšem skladu, stvoren od zametka, te poučavan od strane Allaha, dž.š., onome što ne zna! (Et-Tin, 4., El-Alek, 2., El-Alek, 5.) Insan se uzobijesti, a na dan potresa Zemlje će biti začuđen. (El-Alek, 6. i Ez-Zilzal, 3.) Na kraju, u poznatoj suri Vrijeme (koje cijedi), Allah, dž.š., završava kazivanje o čovjeku, te kaže da je insan na gubitku, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine (El-Asr, 2-3. Uostalom, čitava sura govori o čovjeku, te su učenjaci znali kazati da ništa drugo nije objavljeno (čovjeku/insanu) od Kur’ana, a.š., osim navedene sure, to bi bilo dovoljno…)
„Kroz riječ insan razotkriveni su različiti aspekti ljudske osobnosti koje Kur’an lahko razumljivim jezikom izlaže na svojim stranicama. Da bismo došli do konačne kur’anske antropologije ili kur’anske psihologije čovjeka valjalo bi nam razmotriti, u semantičkim i drugim obzorjima, i druge kur’anske riječi kojima se imenuje čovjek, te naravno propitati ih u sklopu cjeline Allahove Objave.“ (Almir Fatić, Insan u Kur’anu, Znakovi vremena, V, br. 16, 2002., str. 65.)
Zaključak
Cilj objave Kur’ana, a.š., je slijeđenje kur’anske upute u životu čovjeka. Svaki vjerujući čovjek treba biti svjestan da Kur’an, a.š., predstavlja program smjernica za život! Kur’an, a.š., je objavljen prvenstveno živima, a ne mrtvima, objavljen je čovjeku koji je u stanju budnosti! Kur’anski ciljevi objave su spomenuti u samom Kur’anu, a.š., jezikom koji je jasan čovjeku. Čovjek treba biti svjestan šta to Allah, dž.š., traži u Svojoj Knjizi, od njega, slabašnog stvorenja. Kur’an, a.š., je potrebno preuzeti u punini, kako bi se živio život dostojan čovjeka. (Safvet Halilović, Šta Kur’an kaže o čovjeku, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2012., str. 174-180.) Čovjeku kao slabašnom stvorenju je potreban Stvoritelj koji mu se obratio, upravo, preko Svoje Knjige, Kur’ana, a.š.! O tome nas upoznaje posebna disciplina kur’anska antropologija. U Kur’anu, a.š., je Allah, dž.š., čovjeka upoznao sa Sobom, ali, i sa njim, te je zapravo čitav Kur’an, a.š., prvoshodno, objavljen čovjeku kao Njegovom krunskom stvorenju.
Nadalje, interesantni su ajeti u kojima se direktno spominje čovjek, a koji odgovaraju broju spominjanja faza stvaranja čovjeka. Kroz ajete, čovjek se upoznaje sa vlastitom ličnošću, te se na određeni način odgaja za prihvatanje vlastitih manjkavosti, koje su, evidentno je, u prvom planu kur’anskog spominjanja čovjeka/insana. Laički se da zaključiti da Onaj koji, u većini slučajeva, u ajetima ističe loše osobine čovjeka, zapravo, na direktan način ne voli čovjeka, kojem se obraća u Kur’anu, a.š.? U ovom slučaju, Allah, dž.š., kroz kur’anske ajete dijagnosticira čovjeka i pokušava da od njega napravi kur’anskog čovjeka, kako bi ga pripremio za svjetlosni let! Istina, u Kur’anu, a.š., se u manje ajeta spominju čovjekove pozitivne osobine, kako se ne bi osilio i umislio, pa i pomislio da on, malešno stvorenje, može biti ravno Stvoritelju. Te ajete možemo posmatrati kao oslonac i vjetar u leđa čovjeku, kako bi razvio svjesnost o mogućnosti ispunjenja životnog cilja i postizanja statusa čovjeka Kur’ana, koji je ispunio život, u punom smislu riječi! Da bi prešli iz snova u javu, potrebno je nadnijeti se nad kur’anskim tekstom, a to upravo može i treba čovjek, krunsko Božije stvorenje!
Piše: Malik Memić
Akos.ba
