Kura’nski fenomeni: Koje su zablude progresivnog i pravolinijskog poimanja historije?
Pojedini kur’anski ajeti iznose činjenicu da su određene ljudske zajednice koje su živjele u prošlosti posjedovale napredniju civilizaciju od društva u kome je živio Vjerovjesnik. U navedenom ajetu se, između ostalog, ističe da su prošli narodi ostavili više materijalnih tragova iza sebe.
Zašto oni ne putuju po svijetu, pa da vide kako su završili oni prije njih? Oni su bili od njih mnogobrojniji i jači i više spomenika su na Zemlji ostavili, i ništa im nije koristilo ono što su stekli. (40:82)
Pitanje ”pristupa povijesti” zauzimalo je važno mjesto u svijetu filozofije, a osobito na početku XIX stoljeća. Hegel je smatrao da je realnost povijesni proces, koji se može shvatiti kroz kategorije historijskih objašnjenja. Njegov pristup historiji, njenom razumijevanju i procjenjivanju bili su vrlo zanimljivi. Međutim, Hegel je povijest razumio kao pravolinijski, evolucioni proces, koji karakterizira neprestani razvoj i napredak. Njegovo tumačenje povijesti bilo je progresionističko. Tako njegovo tumačenje povijesti se može cijeniti, ali gledište prema kojem je svako naredno historijsko razdoblje naprednije od prethodnog je jednostavno neodrživo.
Kur’an, Knjiga bez greške, još jednom dokazuje svoju ispravnost. Iznoseći činjenicu da je u prošlosti bilo superiornijih zajednica koje su ostavljale više materijalnih tragova vlastite civilizacije, Kur’an iznosi svoje neslaganje sa pravolinijskim, progresivnim poimanjem povijesti. U određenim povijesnim periodima moguće je i vidljivo postojanje pravolinijskog progresa.
Tačno je da je razvoj nauke, koji je započeo u XVI stoljeću, doživio pravolinijski progres do XX stoljeća. Međutim, velika je greška i zabluda generalizirati ovaj progres na sva pitanja i cijelu povijest. Izgleda da je, živeći početkom XIX stoljeća, Hegel bio obuzet vidnim progresom od XVI stoljeća do njegovog perioda!
Katastrofe, koje je prouzročilo ovakvo poimanje povijesti, toliko su mnogobrojne da ih ne mogu ni zamisliti oni koji se nisu studiozno bavili ovim pitanjem. Najilustrativniji primjer ovog pitanja jeste komunizam. Marks, koji je ovaj pogrešan pristup povijest uzeo od Hegela, prouzročio je smrt miliona ljudi i uvođenje svijeta u period ”hladnih” i ”vrućih” ratova. U Marksovim idejama veliku ulogu je imalo hegelovsko poimanje povijesti. Unatoč tome što je Hegel povijest posmatrao iz metafizičke perspektive, sasvim suprotno, Marks joj je pristupao sa apsolutno materijalističkog stajališta, a svoj stav je nazvao povijesni materijalizam.
KOMUNISTIČKO POIMANJE POVIJESTI
Marks je bio zagovornik progresivno-linearne teorije povijesti. (Prema njegovom mišljenju, sredstva za rad i ekonomija imaju veliki utjecaj i značaj.) Prema toj filozofiji, društvo prolazi kroz faze razvoja: feudalizam, kapitalizam, socijalizam i komunizam. U ovakvom poimanju povijesti, svaka od ovih etapa vrednija je i progresivnija od prethodne. Na taj način su komunisti bili moderniji čak i od modernih, pošto su oni od početka živjeli komunizam, koji je bio najnaprednija i posljednja etapa povijesti. A to je bio naučni (!) stav. Dakle, oni koji su se suprotstavljali komunizmu i ovom poimanju bili su bez naučnog uporišta. Pad komunizma značio je i inflaciju marksističkog naučnog poimanja povijesti, pošto je, prema njima, bilo neizbiježno da povijest uvijek ide progresivno, odnosno da na kraju doživljava svoju etapu komunizma. Progresivno, pravolinijsko poimanje povijesti doživjelo je inflaciju sa aspekta komunizma, ali većina današnjih školskih udžbenika je još uvijek pod vidnim utjecajem takvog, u osnovi naopakog, poimanja povijesti.
Ne postoji ni jedna naučna činjenica koja bi opravdala ideje koje i danas nalazimo u školskim udžbenicima, da je čovjek u početku živio primitivno, kao dlakavi pećinski čovjek.
I Engels, koji je, zajedno sa Marksom, osnivač ideje komunizma, u svojim knjigama priznaje ovu situaciju, ali ističe da je, prihvatanjem da su ljudi nastali slučajno, neizostavno potrebno prihvatiti ove povijesne etape. Dakle, teze koje prve ljude predstavljaju kao bića koja ne znaju jezik, koja nisu otkrila vatru, slike koje ljude predstavljaju kao kosmata, majmunolika bića su neosnovane, produkt mašte i ne posjeduju nikakvo naučno uporište. Ne postoji nikakvo naučno potkrepljenje ni tvrdnji da su ljudi prvo bili lovci-skupljači, pa da su poslije naučili poljoprivredu. Međutim, kada je, kao dogma, prihvaćena ideja da povijest ima pravolinijsku-progresivnu strukturu, najjednostavniji oblik ishrane – lov neizbiježno je prihvaćen kao prvi stadij ljudske zajednice.
Ideje, koje povijest čovječanstva dijeli na kojekakva kamena razdoblja su, isto tako, sasvim neosnovana. Da je pogrešna ovakva podjela ljudske povijesti potvrđuju i otkriveni materijali i alati koji pripadaju dobima za koje se tvrdilo da nisu mogli postojati. Međutim, oni koji ne žele ispraviti školske udžbenike još uvijek djecu podučavaju ovoj pogrešnoj podjeli povijesti čovječanstva.
PIRAMIDE, VANZEMALJCI I AKUPUNKTURA
Kao što smo već rekli, prema progresivnom, pravolinijskom poimanju povijesti, svaka etapa povijesti čovječanstva naprednija je i progresivnija od prethodne. Ovo pogrešno shvatanje se toliko uvuklo u svijest značajnog dijela svjetske populacije da, otkrivanjem izuzetnih odlika u arhitekturi piramida, nisu u stanju shvatiti kako je to bilo moguće u toj, prema njihovom mišljenju, primitvnoj etapi razvoja društva.
Zbog takvog poimanja povijesti proističe pitanje ”jesu li vanzemaljci sagradili piramide?”, za koje smo, vjerovatno, svi čuli. Keopsova piramida, čija zapremina dostiže 2,515,000 m3, ima specijalni dizajn, visinu od 147 metara i dužinu podnožja od 230 metara. Za izradu ovog zdanja bilo je potrebno obraditi, prenijet, složiti i sazidati šest miliona kamenih blokova i to tako da odolijevaju tolikim stoljećima. Osim svega toga, bila je potrebna i nevjerovatna snaga i umiješnost. Svijesti uobličene pogrešnim poimanjem povijesti ne mogu doći čak ni do jednostavnog zaključka da su u arhitekturi Egipćani bili veoma napredni.
Međutim, donijeti taj zaključak krajnje je jednostavno onima koji čitaju kur’anske ajete koji govore da je u periodima prije objave Kur’ana bilo naroda koji su bili mnogobrojniji i jači i koji su ostavljali više spomenika. Jedan od ajeta koji upozorava na tu činjenicu je i sljedeći:
… Oni su bili od njih jači, i zemlju su orali i obrađivali je više nego što je obrađuju ovi…(30:9)
Akupunktura razvijena u Kini, isto tako pokazuje da su, u jednom periodu povijesti, na jednom području Zemlje, ljudi posjedovali detaljnije znanje iz anatomije no što to možemo pretpostaviti. Akupunkturu je bilo moguće primijeniti jedino uz poznavanje nervnog sistema u tijelu i širenju elektriciteta u tijelu. Radi toga je, pored poznatog položaja organa, bilo potrebno i posjedovanje detaljnog znanja o nervnom sistemu u tijelu. Neko ko vjeruje u evolucionu, pravolinijsku strukturu povijesti ne može prihvatiti da su ”Kinezi posjedovali veće znanje o anatomiji od nas…”. Zato se oni poput Eric Von Danikena neće libiti da i ovo otkriće čovjeka pripišu vanzemaljcima.
Kao što smo ranije rekli, nastojati shvatiti povijest, tumačiti povijet je jedno časno zanimanje. Međutim, velika i veoma rasprostranjena zabluda je odvažiti se na tumačenje povijesti u njenom progresivnom razvoju koji obuhvata sve njene etape i sve dijelove svijeta. Ovakvo poimanje povijesti poslužilo je kao odskočna daska idejama koje nipodaštavaju ljudsku individualnost i karakter. Poznato je da desno krilo ovakvih poimanja, koje veličaju državu prouzrokuje fašizam, a lijevo krilo komunizam. Ovakvo poimanje, koje ljudsku individualnost žrtvuje državi, koje državu ne vidi kao strukturu koju proizvodi čovjek i u službi čovjeka, koja čovjeka vidi kao slugu države i faktor izgubljen u državi, prouzročilo je niz nevolja za čovječanstvo. Onima koji ne prate razvoj filozofije povijesti navedene tvrdnje mogu izgledati preuveličane. Međutim, analiziramo li ovaj proces, koji je započeo sa Hegelom, vidjet ćemo da je ovakvo poimanje na desnom svome krilu prouzročilo pojavu Hitlera, a na lijevom krilu pojavu Marksa.
Povijest u ovakvom poimanju neizbiježno ide ka određenom cilju. Prema ovakvom poimanju dobra ili loša djela koja proizvodi čovjek nemaju utjecaja na progresivni razvoj povijesti. Država je ta koja je preuzela ulogu u povijesti i neizbiježan je ishod kojem ide povijest. U takvom kontekstu faktor čovjeka se gubi.
Međutim, Kur’an ističe da su ljudska djela imala ulogu u sudbini zajednice, da su mnoge zajednice ili narodi uništeni zbog loših djela njenih pojedinaca, da su uništeni njihovi raskošni spomenici i tragovi. Ovakav pristup daje značajnu ulogu čovjeka u povijesti i spašava ga mogućnosti da bude list u povijesnoj oluji.
Tačno je da je u određenim epohama povijest konstantno išla naprijed, da je imala progresivni i pravolinijski tok. Međutim, pogrešno je trditi da je tako bilo tokom cijele povijesti. Kao što smo i ranije rekli, tačno je da se ovakva tvrdnja o progresivnom slijedu povijesti može odnositi na razdoblje od XVI do XX stoljeća, ali ćemo načiniti veliku pograšku ukoliko tu istu logiku i tvrdnju upotrijebimo i na cijelo povijesno razdoblje od 23 hiljade godina. Osim toga, pogrešno je i tvrditi da se isti progres dešavao u svim dijelovima svijeta. Zabluda je generalizirati cijelo čovječanstvo i tvrditi da je na primjer ”u tom i tom stoljeću p.n.e. bilo to i to kameno doba…”.
Velike razlike među društvenim zajednicama istog vremena, nedostatak političkih i kulturnih komunikacija, sprečavaju da sva područja svijeta u istom vremena pokazuju i dostižu isti razvoj. Pretpostavimo da je prošlo hiljadu godina od stoljeća u kome živimo i da je mišljenje o našem vremenu zasnovano samo na arheološkim iskopinama; zamislimo da je neko pronašao iskopine američkog grada New Yorka, a da je drugi pronašao iskopine nekog afričkog plemena i da su na osnovu tih iskopina pokušali načiniti generalno mišljenje o našem vremenu. Nesumnjivo, jedan od njih bi rekao da je čovječanstvo bilo krajnje nazadno, a drugi bi ustvrdio kako je naše društvo dostiglo veoma visok tehnološki nivo. Osim toga, greška je i to što se u istu ravan stavljaju različiti produkti čovjeka iz oblasti komunikacija, umjetnosti, medicine, inžinjerstva, arhitekture, morala, poljoprivrede i slično. Ideja progresivnosti na određenom polju, ne mora i ne obuhvata sva ostala područja. Iz tog razloga, razvoj povijesti popraćen je progresivnošću u određenim sferama, a u određenim sferama bilježi izvjesnu stagnaciju.
Rješenje se nalazi u analitičkom pristupu zasebne obrade i analize svih proizvoda ljudskog genija, te da se povijesne teorije oslobode od jednostavnog generaliziranja u kome dominira pogled na povijest kao jednam progresivan i pravolinijski proces.
POZITIVIZAM I VJERA
Tumačenje vjere je područje koje, u pravolinijskom i progresivnom poimanju povijesti, iziskuje najveće korekcije. U tom kontekstu je najbitniji primjer Auguste Comte. Comte je osnivač pozitivizma i živio je od 1798. do 1857. godine. (Pozitivizam, koji je filozofski sistem Comtea, nema nikakve veze sa afirmativnim načinom razmišljanja koje nazivamo pozitivno razmišljanje. Ovaj termin, dakle, koristimo isključivo za filozofski sistem Augustea Comtea.)
Comte je povijest podijelio na odvojene stadije, te istakao kako će, prolazeći kroz sve ove stadije, čovječanstvo na kraju doći do pozitivizma, kojeg navodi kao svoj filozofski smjer. On govori o teološkom, metafizičkom i pozitivističkom stadiju. Teološki stadij je počeo sa fetišizmom, nastavio sa politeizmom, a na kraju završio sa monoteizmom.
Što se tiče pozitivizma, o kome Comte govori kao zadnjem stadiju, u njemu će se težiti da nauka zauzme mjesto koje zauzima vjera. Comte osuđuje sve vjere i filozofske sisteme prije njegovog sistema pozitivizma. Na taj način ostale sisteme predstavlja kao ”sistemi primitivnih povijesnih etapa”, a svoj sistem kao ”najsavršeniju, posljednju etapu”. Neobuzdani Comte se odvažio i na osnivanje takozvane pozitivističke vjere. Ova vjera, koja je imitacija kršćanstva, posjeduje široku crkvenu organiziranost, pozitivističke hramove ukrašene statuama Comteove ljubavi Clotilde De Veux, pozitivističke svećenike, a novim kalendarom je predstavljena kao najidealnija vjera za čovjeka. Da Comte nije imao značajnu ulogu u ateizmu do danas, uopće ne bismo ustupali mjesto ovim detaljima koji nisu vrijedni čak ni pominjanja!
Ne postoji nikakvo naučno otkriće ni dokument koji bi potvrdio Comteovo nastojanje da monoteističke vjere prikaže kao proizvod određenih povijesnih etapa. Potpuno suprotno; na Ebla pločama, koje predstavljaju najstariji poznati pisani dokument, nalaze se tragovi koji upućuju na monoteizam. Međutim, Comteovi stavovi, koji nemaju nikakvo naučno uporište, još uvijek se u mnogim školskim udžbenicima navode kao naučne činjenice. Monoteizam je bio prisutan u svakoj etapi povijesti. Ali, naspram monoteističkog vjerovanja uvijek je bilo onih koji su se klanjali Mjesecu, Suncu; bilo je onih koji su vjerovali u komunističku ideju, a i onih koji su se nazivali pozitivistima. Sve ostale ideje pojavljuju se u određenim povijesnim periodima i preobraćaju se i ostaju kao stranica povijesti, što nije slučaj sa monoteističkim vjerama koje postoje u svim povijesnim periodima.
Oni koji arkeološkim otkrićima ne uspijevaju načiniti povijesni redoslijed vjera predlažu sljedeći pristup u cilju formiranja ovog redoslijeda: ”Pronađimo najprimitivnije pleme na svijetu. Vjera tog plemena bit će najstarija vjera, jer su oni vjerovatno čuvali svoju tradiciju.” Dio onih koji su se pridržavali ove naučno neutemeljene metode složili su se da je najprimitivniji narod onaj narod koji se klanja prirodnim pojavama, a da je ta njihova vjera prva vjera na Zemlji. Što se tiče onih koji su Pigmejce, koji su vjerovali u jednog boga, smatrali najprimitivnijim plemenom, zastupali su mišljenje da je vjera u jednog boga ujedno i prvi oblik vjere na Zemlji. (Kao što se može vidjeti, različiti su rezultati do kojih se dolazi primjenom ove metode.)
Treba spomenuti teoriju religije autora Škota Andrewa Langa i Nijemca P. W. Schmidta, koja se, za razliku od površnih Comteovih spekulacija, zasniva na ozbiljnim istraživanjima i opširnim objašnjenjima. Prema ovoj teoriji, nazvanoj početni monoteizam, većina religija sa područja cijelog svijeta je degenerirani, iskrivljeni oblik vjerovanja u jednog boga. Prema Schmidtu, apsurdno je tvrditi da se u početku stvaralo božanstvo od prirodnih pojava, pošto, da bi od prirodnih pojava načinili božanstvo, ljudi su prethodno morali imati predstavu o pojmu ”bog”. Schmidt još smatra da razlog devijacije monoteističkih vjera i pojavljivanja politeističkih struktura leži u činjenici da su se usporedbe, koje su činili ljudi, vremenom preobratile u poistovjećivanje.
Usporedbe poput ”Bog je stvoritelj, liči na moju majku”, ”Bog je izvor svega, liči na zemlju” vremenom su se pretvorile u obožavanje prirodnih sila kao što su boginja-majka ili bog-zemlja.
Schmidt ističe kako je jedan od dokaza da su politeističke vjere iskrivljeni, degenerirani oblik monoteističkih vjera i to što se u svim politeističkim vjerama održao pojam prvog i vrhovnog boga. Zajedničke odlike različitih sistema – od sumerskih ploča i egipatskih mitologija, do monoteističkih vjera – podržavaju činjenicu da potječu od istog izvorišta i da su, pod različitim utjecajima, doživjele svojevrsne devijacije.
Sasvim je izvjesno da je Schmidtova logična argumentacija mnogo ubjedljivija. Kod Comtea se, pored tvrdnje i težnje da svoj pozitivistički stadij predstavi kao posljednji stadij, ne može govoriti o postojanju ozbiljne logične argumentacije. U svakom slučaju, nemoguće je samo iz pisanih otkrića ustanoviti koja je prva vjera na Zemlji. Međutim, kao što smo i ranije rekli, i najstariji pisani izvori, kao što su Ebla ploče, a i poznata povijesna razdoblja pokazuju da je monoteisitčko vjerovanje bilo uvijek prisutno i to u kontinuitetu. Na Ebla pločama, koje su otkrivene 1975. godine i koje dotiraju od 3000 godine p.n.e., pronađeni su naznake monoteističkog vjerovanja. Osim toga, ove ploče, na kojima se spominju imena Adema, Have, Nuha, Ibrahima, Mikaila i Davuda, a. s., o kojima se govori i u Kur’anu, i u Starom i Novom Zavjetu, postale su dokument koji potvrđuje povijesnu ispravnost i postojanje osoba o kojima govore monoteističke vjere i činjenicu da su monoteističke vjere postojale u svim povijesnim periodima. A to, pak, iznosi sliku koja je u potpunom skladu sa kur’anskim ajetima koji govore da je svaki narod imao svog vjerovjesnika.
Svaki narod je imao poslanika… (10:47)
