Kur’anske priče: Belkisa – Kraljica od Sabe

”I on (Sulejman) izvrši smotru pti­ca, pa reče: ’Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!’ I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: ’Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni; vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu — šejtan im je pri­kazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put pa da se kla­nju Allahu, Koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i Koji zna ono što k.rijete i ono što na javu iznosite. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!’ ’Vidjećemo’ — reče Sulejman — ’da li govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!’ ’O velikaši,’ — reče ona — ’meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Su­lejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se poko­rite!’ O velikaši’ — reče ona—’savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!’ ‘Mi smo vrlo jaki i hrabri’ — rekoše oni — ‘a ti se pi­taš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!’ ‘Kad carevi osvoje neki grad’ — reče ona — ‘oni ga razore, a ugledne stanov­nike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade. Pos- laću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vra­titi.’ l kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: ‘Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istje- raćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.’ ’0dostojans­tvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?’ ‘Ja ću ti ga doni­jeti’ — reče Ifrit, jedan od džina — ‘prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.’ ‘A ja ću ti ga donijeti’ — reče onaj koji je učio iz Knjige —   ‘prije nego što okom trepneš.’ l kad Sulejman vi­dje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: ‘Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan — u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan — pa, Gos­podar moj je neovisan i plemenit. Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoz­nati!’ I kad ona dođe, bi joj rečeno: ‘Je li ovakav pri­jesto tvoj?’ — ‘Kao da je on!’ — uzviknu ona. ‘A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani.’ A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu nevjer­ničkom pripadala. ’Uđi u dvoranu!’ — bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa za- diže haljinu uz noge svoje. ’Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!’ — reče on. — ’Gospodaru moj,’ —  uzviknu ona — ’ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospo­daru svjetova!’ ” (En-Neml, 20.-44.)

Uzvišeni Allah govori šta se dogodilo između Sulej­mana i pupavca. Sve vrste ptica su imale svoje prvake ili izabranike, koji su imali određene dužnosti i koji su povremeno lično dolazili pred Sulejmana, a. s., kao što je to običaj kod vojske. Ibn-Abbas, r. a., i drugi navode da je zadatak pupavca bio da traži vodu u pustinjama i neplodnim područjima. Svakako, pupavac je imao spo­sobnost darovanu od SvemogućegAllaha davidi i odredi položaj podzemnih voda. Sulejmanov pupavac je tra­žio podzemnu vodu, a zatim bi tamo vodio svoju voj­sku. Oni su kopali zemlju da pronađu vodu i koriste se njome.

Jednog dana Sulejmanu, a. s., je trebao pupavac, koji nije bio tu, na svom mjestu, pa je rekao: ”Zašto ne vi­dim pupavca, da nije odsutan?”, tj. on nije ovdje ili ga ne mogu vidjeti. ”Teškom ću ga kaznom kazniti”, Su­lejman, a. s., je zaprijetio da će ga kazniti nekom vrstom kazne, ”Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!”, tj. ako mi ne donese jasnu ispriku koja će ga spasiti kazne. Uzvišeni Allah kaže: ”I ne potraja dugo”, tj. njegovo odsustvo nije dugo potrajalo, ”…a on dođe, pa reče” Sulejmanu, a. s. ”Doznao sam ono što ti ne znaš”, tj. ja sam saznao ono što ti nisi znao; ”… i z Sabe ti donosim pouzdanu vijest” i to da ”Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni”, on opisuje raskoš kraljeva i vladara Sabe u Jemenu. Oni su imali snažno i veličanstveno kraljevstvo, a uz to snažnu i sposobnu vojsku. Tokom tog perioda, njihov kralj je umro i nije ostavio nasljednika, osim kćerke koju su oni uzeli kao svoju kraljicu. Es-Sa‘lebi i drugi su spomenuli da je nakon smrti njezina oca narod imenovao čovjeka da njima vlada, ali su pod njegovom vladavinom zav­ladali pokvarenost i nered. Ona mu je ponudila da je oženi, što je on i učinio. Prve zajedničke noći ona mu je davala vino sve dok se nije napio, a onda mu je odsjekla glavu i objesila je na svoja vrata. Stoga ju je njezin na­rod proglasio za svoju kraljicu. Ona je bila Belkisa bint Es-Sejre. Njen otac se zvao El-Hedhad, ili Šurahil ibn Zi Džeden ibn Es-Sejre ibn El-Haris ibn Kajs ibn Sajfi ibn Sebe’ ibn Ješdžeb ibn Ja‘reb ibn Kahtan. Njen otac je bio jedan od najplemenitijih kraljeva. On je odbio da oženi Jemenku. Kaže se da je oženio džinkinju čije je ime bilo Rejhana bint Es-Seken koja je rodila ženu čije je ime Bel- kama, kasnije poznata kao Belkisa.

Es-Sa‘lebi prenosi od Se‘ida ibn Bešira, od Katade, od En-Nadra ibn Enesa, od Bešira ibn Nuhejka, od Ebu- Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sel- lem, rekao: ”Jedan od Belkisinih roditelja je bio od dži­na.” (Ovo je čudan Igarib/hadis u čijem lancu prenosi­laca se nalazi slabost).

Es-Sa‘lebi je kazao: “Rekao mi je Ebu-Abdullah ibn Kabhune od Ebu-Bekra ibn Džerdžeha, od Ebu-Bekra, koji kaže: ’Jednom prilikom je spomenuta Belkisa pred Allahovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je rekao: ‘Narod kojim vlada žena nikada neće uspjeti.’ ” (Prenosilac Isma‘il ibn Muslim, Mekelija, smatra se sla­bim, tj. nije vjerodostojan prenosilac)

Prenosi se u Buharijevom SahihuodAvfa, od El-Hasa- na, od Ebu-Bekra: ”Kada je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio obaviješten da su Perzijanci okru­nili. Kisrinu kćerku kao svoju vladarku, rekao je: ’Narod kojim vlada žena nikada neće uspjeti. ’ ”

Njegove riječi: ”…i da joj je svega i svačega dato”, od onoga što može posjedovati neki vladar na Zemlji, ”a ima i prijesto veličanstveni”, tj. stolica na kojoj je sje­dila bila je ukrašena i optočena raznim vrstama dragog kamenja, bisera, zlatom i drugim veličanstvenim stva­rima. Zatim je spomenuo da oni ne vjeruju u Svemo- gućegAllaha i da obožavaju Sunce umjesto Allaha, spo­menuo je da su zavedeni od strane šejtana koji im je nji­hova djela prikazao lijepim i koji ih je skrenuo sa Alla- hovog puta, ”… te oni ne umiju naći Pravi put pa da se klanjaju Aklahu, Koji izvodi ono što je skriveno na ne­besima i u Zemlji i Koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite”, tj. On zna sve tajne i otkriva stvari bilo materijalne ili nematerijalne. ”Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!”, tj. Najvećeg prijestolja koje niko među Njegovim stvorenjima nije po­sjedovao.

Stoga je Sulejman, a. s., poslao pupavca sa pismom, pozivajući ih da se pokore Allahu i Njegovom poslaniku, da se pokaju i potčine njegovom kraljevstvu i moći. On im je pisao: ”Ne pravite se većim od mene”, tj. nemojte dozvoliti da vas vaš ponos spriječi da mi se pokorite, ”i dođite da mi se pokorite!”, tj. kao istinski vjernici koji se

pokoravaju Allahu potpunom pokornošću. Pupavac je spustio pismo pokraj nje i čekao je davidi šta će ona uči­niti. Naravno, ona je pozvala plemiće, prinčeve i minis­tre da se međusobno posavjetuju, ” ’0 velikaši’, — reče ona — ’meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo”, zatim je prvo pročitala njegov naslov, ”od Sulej- mana”, a potom je pročitala njegov ostatak, “…i glasi: ’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’ ” Zatim je tražila njihov savjet navrlo prefinjen način: ” ‘O velikaši’ —  reče ona— ’savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!’ ”, tj. da joj daju svoja mišljenja, ” ’Mi smo vrlo jaki i hrabri’ — rekoše oni”, tj. mi sebi možemo priuštiti rat, sve što treba od vojnih snaga, materijala i ostalog. Pa, ako tako odlučiš, mi smo za rat pripremljeni, ”… a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!”, oni su, dakle, pokazali potpunu oda­nost i nakon pokazivanja i iznošenja pred njom njihove sposobnosti, prepustili su da ona donese odluku, da vidi šta treba biti učinjeno. Uistinu, njeno mišljenje je bilo mudrije i bolje nego njihovo, jer je znala da se pošiljaocu pisma neće moći usprotiviti, obmanuti ga ili pak zavesti. ” ’Kad carevi osvoje neki grad’ — reče ona — ’oni ga ra­zore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade”’, tj. ona objašnjava da, ako taj kralj osvoji njihovo kraljevstvo, ona bi bila ta koju bi zadesila najoštrija kazna i poniženje. ”Poslaću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vratiti.” Ona je željela podmititi Sulejmana poklonima i darovima, znajući da on, a. s., neće primiti od njih ništa drugo osim islama, a ona i njen narod su bili nevjernici, a Sulejman i njegova vojska su bili daleko snažniji od njih. Zbog toga ”1kad on (glasnik) pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: ’Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete!’ ” Tako Sulejman reče vođi nje­nih glasnika koji su donijeli poklon: ”Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjeraćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene”, tj. idite nazad sa svojim poklonima, zato što je ono čime sam ja obdaren odAllaha daleko bolje nego ovaj imetak, bogat­stvo i darovi, kojima se vi radujete i kojim se vi oholite i ponosite nad svojim vlastitim narodom. ”Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti”, tj. voj­ske koje su neodoljive i koje ne mogu biti poražene, niti im se može suprotstaviti i, štaviše, mi ćemo ih istjerati iz njihove zemlje, sa imanja i bogatstva ”…ponižene i pokorene”, tj. noseći im sram, poniženje i uništenje.

Kada su oni čuli vijesti, požurili su izjavljujući pot­punu pokornost i odanost, kao i želju da se njihova kra­ljica pridruži Sulejmanu, a. s., i lično ga posjeti. Kada je on, a. s., čuo za njihov dolazak i njihovu namjeru da se lično pred njim pojave, on reče onima koji su bili tu sa njim, koji od njih bi mu donio njeno prijestolje, prije nego što ona dođe: ” ‘Ja ću ti ga donijeti’ — reče Ifrit, jedan od džina — ’prije nego iz ove sjednice svoje us- taneš’ ”, tj. prije nego završiš svoje zasjedanje. Kaže se da je vodio poslove Izraelićana od početka toga dana do podne, ”… j a sam za to snažan i pouzdan”, tj. ja sam do­voljno snažan da donesem to prijestolje tebi, a uz to sam pouzdan, a ovo je rekao zato što ono sadrži dragocjeno drago kamenje i bisere. Ali, ”… reče onaj koji je učio iz Knjige”, tj. Asaf ibn Berhi, koji je bio Sulejmanov rođak po majci, a kaže se da je to bio jedan od vjernika među džinima koji je znao najuzvišenije ime Svemogućeg Al­laha. Također se kaže da je to bio jedan od učenjaka Izraelićana. Štaviše, kazano je da je to bio sam Sulej- man, a. s., što je veoma čudno i neobično mišljenje, a Es- Suhejli kaže da je sasvim isključena takva mogućnost. Četvrto zastupljeno mišljenje je da je to bio Džebra’il, a. s. ” ‘A ja ću ti ga donijeti’ — reče onaj koji je učio iz Knjige — ‘prije nego što okom trepneš’ ”, tj. prije nego što pošalješ glasnika u najudaljenije mjesto na Zemlji i on ti se vrati nazad. Također se kaže, prije nego što naj­udaljenija osoba koju vidiš dopre do tebe; ili prije nego što tvoj pogled postane umoran od posmatranja jedne tačke i tvoje se oči sklope; ili prije nego što iznova pogle­daš najudaljenije mjesto koje tvoj pogled može doseg­nuti, pa sklopiš svoje oči (što je najvjerovatnije objaš­njenje) . ”I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen”, tj. kada je vidio Belkisin prijesto do­nesen iz Jemena u Jerusalem i postavljen pred njega, u ovom vrlo kratkom roku, “… uzviknu: ‘Ovo je blagodat Gospodara moga, Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti’ ”, tj. ovo je iz Allahove milosti i ja sam počašćen. Njegova milost je darovana svim ljudima i On ih iskušava da li će biti zahvalni ili nezahvalni. ”A ko je zahvalan—u svoju je korist zahvalan”, tj. korist odtoga se vraća samom njemu, ”…a ko je nezahvalan — pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit”, tj. On nema po­trebu da Mu neko zahvaljuje, niti Mu šteti nevjerovanje nevjernika.

Zatim je Sulejman, a. s., naredio da se njen prijesto prepravi i preruši, da bi ispitao njenu inteligenciju i ra­zumijevanje, kazavši: ”… da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!” I kad ona dođe, bi joj rečeno: ” ’Je li ova­kav prijesto tvoj?’ — ’Kao da je on!’ — uzviknu ona”, ovo je rezultat njenog shvatanja i čistog rasuđivanja ko­jim je ostavila po strani mogućnost da je to njen vlastiti prijesto, pošto ga je tek ostavila daleko u Jemenu, a nije znala da postoji neko ko može učiniti ovakav čudesan čin i prenijeti prijestolje u Jerusalem.

Uzvišeni Allah kaže, a riječi se odnose na Sulejmana, a. s., i njegov narod: ” ’A n^a je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani.’ A da nije ispravno vje­rovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu nevjerničkom pripadala’’, tj. slijedili su vjeru svojih otaca i predaka, koja se zas­nivala na obožavanju Sunca, kojem su se klanjali, a za šta nisu imali nikakvog dokaza, niti potpore. Sulejman, a. s., je prije toga naredio da se izgradi sarh(staklena po­vršina ispod koje je bila voda sa raznim vrstama riba i morskih stvorenja). Nakon toga, Belkisi je naređeno da uđe na sarhdok je Sulejman sjedio na svome prijesto­lju. ”1 kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. ’Ova je dvorana uglača­nim staklom popločana!’ — reče on. — ’Gospodaru moj,’ — uzviknu ona— ’ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se ahlahu, Gos­podaru svjetova!’ ”

Kaže se da je, kada ju je poželio oženiti, Sulejman, a. s., upitao ljude o načinu uklanjanja dlaka sa njenih nogu, pa su oni spomenuli britvu, ali se ona toga pobo­jala. Potom se posavjetovao sa džinima, koji su za njega načinili kupku. Tako je on bio prvi koji je ušao u kupa­tilo.

Es-Sa’lebi i drugi su kazali: ”Kada se Sulejman njome oženio, vratio joj je kraljevstvo Jemena i tamo je posjeći­vao, ostajući po tri dana mjesečno, a zatim bi se vraćao nazad u Jerusalem na letećem ćilimu. Pored toga, on je naredio džinima da mu sagrade tri palate u Jemenu: Gamdan, Salhin i Bitun.” A Allah najbolje zna.

Ibn-Ishak je prenio od nekih učenjaka, od Vehba ibn Munebbiha da je Sulejman, a. s., nije oženio, već ju je vjenčao za kralja Hemedana i dopustio joj da ponovo vlada Jemenom, te da joj je potčinio kralja džina u Je­menu da joj sagradi ranije spomenute tri palate. Prvo mišljenje je poznatije i logičnije, a Allah najbolje zna!

Ukratko o knjizi:

Još jedno izuzetno djelo hafiza Ibn Kesira, autora poznatog tradicionalnog tefsira. Djelo iznosi kazivanja o Božijim poslanicima koji se spominju u Kur’anu, kao i o nekim koji se ne spominju u njemu. Autor nas upoznaje sa kazivanjima o poslanicima, uzetim iz relevantnih izvora, na sebi svojstven način. Također, on nas upoznaje i sa nizom manje poznatih događaja koji su se desili u davnoj prošlosti, kao i osobama, mjestima…

Izdavač: Ilum Bužim

Akos.ba