Kratka historijsko–pravna analiza: Bosansko pravo na more

Pridružite se Facebook grupi  Otvoreno more Bosne i Hercegovine

Država Bosna i Hercegovina vjekovima je bila pomorska država, čak smo za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića imali jednu od najjačih morskih flota u regionu.  Srednjovjekovnoj Bosni tako je nekada pripadala i Dalmacija, kao i dobar dio crnogorske obale. Nažalost i tada kao i danas imali smo kratkovide političare (tada vlastelu), posebno Bošnjačke koji su se stavili nažalaost u službu susjedne države, koji su se olahko odricali naših otoka, obale i mora, zarad vrlo malih novčanih naknada. Na kraju se bosansko more svelo na dva izlaza Sutorinu i Neum. Poznata je priča otkud samo ta dva izlaza, e pa zbog toga što je bosanska vlastela rasprodala svu svoju obalu zajedno sa otocima, ponajviše Dubrovčanima, nakon čega je Bosna pala pod vlast Osmanskog carstva, sa kojim je Dubrovačka republika imala veoma dobre odnose. Da bi se zaštitili od svoga najvećeg konkurenta u trgovini Mletačke republike, Dubrovčani  daju Bosni, odnosno Osmanskom carstvu dva izlaza na more, kako bi se na taj način razdvojili i zaštitili od dodira i prodora Mlećana.

Znamo da smo jedan izlaz na more već izgubili i to Sutoorinu, na jedan naivan i podanički način, bez ikakvog prava ili argumentacije. Ugovor o granici sa Republikom Crnom Gorom je potpisan i ratifikovan i tu više nema povratka, osim da se taj isti Ugovor pošalje na ocjenu ustavnosti.

Naš drugi, sada nažalost i jedini izlaz na more u našem Neumu, ne smijemo izgubiti, iako sve ide u tom pravcu. Teorija o „zelenoj transferzali“ koja bi trebala krenuti iz Sarajeva, a završiti u Neumu i pri tome preći i preko našeg Stoca, na žalost kod nekih koji manje vole svoju zemlju, a više susjednu veoma je aktuelna, te zbog toga i žele „za svaki slučaj“ izolovati Neum.

Neum je naš, kao i pravo na otvoreno more, odnosno isplovljavanje u međunarodne vode. Sva argumentacija je na našoj strani i historijska i pravna.

Hrvatska svjesno i direktno krši naš suverenittet i ne poštuje nas kao državu, to pokazuju i istupi njenih zvaničnika u posljednjih nekoliko dana. Da bi se bilo šta gradilo u Malostonskom zalivu neophodno je da se izvrši razgraničenje, odnosno da se ratifikuje Ugovor o granici koji je potpisan od strane Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana u Sarajevu 30.07.1999. godine i koji je privremeno na snazi, ali koji Sabor RH uporno odbija ratifikovati, tvrdeći isto kao  i dio hrvatske javnosti da Rt Ponta Klek i otoci Mali i Veliki Školj pripadaju Hrvatskoj, što naravno nije tačno, a što je potvrđeno i navedenim Ugovorom. Argumenti poput onih da su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović bili stari i senilni kada su potpisivali Ugovor o granici ili da je Sarajevo prevarilo Franju Tuđmana ili da su naši geodeti falsifikovali karte u pograničnim katastarskim opštinama je u najmanju ruku smiješno.

„Most Kopno – Pelješac“, ne može se graditi dokle god se ne utvrdi tačna granica, jer postoji opasnost da njegova trenutna trasa prelazi preko teritorijalnih voda države Bosne i Hercegovine, a posebno se ne može graditi jer bi time Hrvatska prekršila odredbe Konvencije UN-a o pravu mora, posebno njen član 7. i 47., jer bi povlačenjem ravnih crti ograničila suveren pristup države Bosne i Hercegovine otvorenom moru, a također bi prekrišila Konvenciju i u dijelu koji govori da na takvim prolazima nije dozvoljena gradnje vještačkih otoka niti bilo kojih drugi objekata.

Tvrdnje da država Bosna i Hercegovina po ovom pitanju nema zvaničan stav nisu tačne, naš stav je jasan tražimo do detalja uređenje pitanja granice, kako na kopnu tako i na moru i tražimo obustavu izgradnje pomenutog mosta do daljnjeg, odnosno dok se ne utvrdi da li prelazi preko bosanskog mora.

Naš najveći problem jeste što su pojedini državni službanici privatizovali institucije i tako odlučivali u ime njih, bez da ikoga drugog obavijeste, što je čin izdaje i posao za državno tužilaštvo.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine kao Ustavom BiH jedini određeni organ za vođenje vanjske politike, nikada nije donijelo zvaničnu odluku da nam gradnja pomenutog mosta ne smeta, već je donijelo jedan akt manje pravne snage tačnije zaključak koji je više bio deklarativnog karaktera i koji je jasno dao do znanja da se ne slažemo sa projektom gradnje navedenog mosta, sve dok se ne rješi pitanje granice.

Ono što je u ovome momentu neophodno učiniti jeste da se aktivno uključe Mistarstvo vanjskih poslova, Ministarsvo civilnih poslova i Ministarstvo prometa i komunikacija, kao institucije u kojima nije moguć veto od strane predstavnika onih koji rade za susjednu državu, za razliku od Predsjedništva BiH gdje imaju mogućnost veta, odnosno povlačenja vitalnog interesa entiteta. Pomenute institucije hitno trebaju da obavijeste Europsku komisiju, Europsko vijeće i Europski parlament, o pravnom nasilju koje provodi njihova članica, te da odmah blokiraju sredstva namijenjena za izgradnju mosta, dok se ova situacija ne riješi.

Postoji jedna opasnost u koju neću da vjerujem, a koja nam se može vrlo lahko desiti, a to je da opet budemo taoci  Dejtonskog sprazuma i da nas hrvatski predstavnici zajedno sa srpskim preglasaju, odnosno da se Srbi revanširaju Hrvatima za podršku pri opstrukcijama revizije presude u predmetu pred Međunarodnim sudom pravde Bosna i Hercegovina protiv Srbije.

Naš Neum i naš izlaz na otvoreno more moramo sačuvati za buduće generacije. Ne smijemo biti kratkovidi i da nam jedini argument za udovoljavanje hrvatskoj strani bude to što u skorijem periodu nećemo graditi luku ili što aktuelna vlast nje bila u stanju da Neum poveže sa unutrašnjim dijelom države.

To nisu argumenti, to su gluposti i pokušaji pronalaska opravdanja za ponižavanje i nepravedno udovoljavanje. Ukoliko sada izgubimo Neum, to je nepovratno i naša pokoljenja će nas proklinjati zbog toga. Ova država je vjećna i živjeće još mnogo stoljeća, zato ako nismo bili u stanju da sa da napravimo luku, možda će biti naša djeca za pedeset ili stotinu godina.

Nema više ustupaka na našu štetu, vrijeme je da nas počnu poštovati kao državu, jer smo to bili najduže u regionu, Hrvatskom je vladala Mađarska i Austrija kada smo mi imali svoju državu.

Za Akos.ba piše: Merim SERDAREVIĆ, diplomirani pravnik