Kosovo u sjeni jedne slike
Vidjeli smo Kosovo, uzduž i poprijeko.
Elhamdulillah.
Srbi nam nisu dali preko granice, jer smo u pasošima imali kosovske pečate. Biva, "nije to država". Tako smo dobili bonus 400 km turističkog klimanja uspavanih glava u umornom kombiju.
Nakon što smo, kao pravi, prkosni Bošnjaci, skoro uzviknuli: "Kosovo republjika!", ja zamal’ pomislih da sam sred New Yorka. Hem imaju "Kip slobode", hem se zastava SAD-a viHori na svakom ćunju što liči na banderu. I balkonu.
A dobro, ako njima ne smeta da se protiv jednog kolonizatora sklone pod skute drugog, ne smeta ni meni. A tako sam se radovala njihovoj "nezavisnosti"! Kao da je moja.
Baška sve to… Nisu mi dali da koristim sanitarni čvor jedne benzinske crpke, zato što sam….Ž E N A! Bezbeli Amerikanci do tog dijela ‘neovišnjavanja’ Kosova još nisu stigli. Bliže im je Afganistan, gdje svakodnevno, godinama, "spašavaju" muslimanke od hidžaba i ženskih medresa.
Lijepo je Kosovo. Albanci su ponosan narod. Ima muslimana, i oni su, zasigurno, još ponosniji. Ipak, zbog samo jedne situacije i slike, ja mislim da vjernicima i nije baš lahko. A opet je taj ( albanski ) narod iznjedrio neke od najvećih islamskih učenjaka! Sad mi izgledaju još veći. Kad se hoće- može se. Uz Allahovu pomoć.
Stali smo kod džamije. Saudijci izgradili, još 2001., piše. Lijepa, mašaAllah, ali nekako… zapuštena na prvi pogled.
Na drugi pogled je – još zapuštenija. Na rijetkim mjestima gdje im se razaznaje boja, vidi se da su novi tepisi u obliku sedžada nekad bili – čisti?!?
Valjda.
Nismo mogli dobro vidjeti, jer se od nepodnošljivog smrada nismo mogli zadržati u unutrašnjosti ni nekoliko minuta. Naime, pojam "smrad" i "džamija" NIKAKO ne idu zajedno. Nemoguće. Možda nam se zato, u spoju sa pojom ćistoće, njena suprotnost učinila još izraženijom. Tu smo uvidjeli da je ovaj objekat potpuno nefunkcionalan, osim… teško mi je to i napisati… kao svojevrsni javni toalet. Sanitarni čvor potvrđuje groznu misao.
Neupotrebljiv od pretjerane upotrebe nakon koje se ne čisti ni minimalno.
Pomislih… Koliko mi, Bošnjaci, čistimo… a bome i sve Albanke koje sam ikad u životu srela. No, s obzirom na ovu tužnu sliku, čini se da u Peći nema ni Bošnjaka, a ni Albanaca kakve ja poznajem.
Do nas je došao jedan čovjek, koji nas je još prije primijetio, kod benzinske "for women and dogs-forbidden". Kosovar. Hvala mu. Udostojio se da priđe, i da nas upita odakle smo. Nakon toga nas je upitao zašto nismo priznali Kosovo.
Do tog dana nisam znala za drugi razlog, osim političkih prepucavanja. Sad znam: Zato što vi niste priznali džamije! ( a možda neko ima i drugi razlog…)
Vjerujem da je na Kosovu bilo mnogo ljepote koju sam mogla zabilježiti. Posebno vjerujem da je bilo plemenitih vjernika i vjernica, koje je vrijedno utisnuti u pamćenje. Pošto se sa njima nisam srela, jer smo mi, u biti, bili na prisilnom proputovanju, ostalo mi je samo da razmišljam o njihovom položaju u tamošnjem društvu, pod dojmom tužne slike, i potaknuta položajem ove Allahove kuće. Odnose li se tako i prema njima? Ili je ovo samo ružna iznimka? Nadam se da jeste. Ne bi valjalo da se preko kršenja Allahovog hatora hrane američki hatori.
Piše: Ammara Šabić-Langić
