Koristi od klanjanja istihara-namaza

1- “U hadisu koji govori o istihara-namazu je dokaz da je vjernik dužan sva svoja pitanja povjeriti Allahu, snagu i moć pripisati Njemu i ne žuditi ni za čim, bilo manje ili više značajno, sve dok se Allahu ne obrati dovom i zamoli Ga da ga uputi ka onom u čemu je dobro i odvrati ga od onog u čemu je zlo, pokoravajući Mu se i izražavajući potrebu za Njegovom pomoći u svemu, i pridržavajući se propisa da samo Njega obožava, i tražeći berićet kroz praksu lidera među svim poslanicima, koja se ogleda u klanjanju istihara-namaza, znajući da mu On može propisati nešto što je dobro, a da to čovjek smatra kao zlo, na što se ukazuje u ajetu: “…Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas.. .”¹

2- Tajbi, da mu se Allah Uzvišeni smiluje, veli: “Zadovoljstvo Allahovom odredbom, a koje se ogleda u napuštanju srdžbe, znak je njegove (čovjekove) sreće. On je to učinio znakom sreće Njegova roba iz dva razloga:

• 1) da se on posveti ibadetu, jer ako nije zadovoljan s odredbom, bit će stalno u brigama, zaokupljen mislima o događajima koji se dešavaju i govorit će zašto je to bilo tako a nije bilo tako i tako;
• 2) da ne bude izložen Allahovoj dž.š, srdžbi zbog toga što on to (što je određeno) mrzi. Ta čovjekova mržnja ogleda se u tome da čovjek spominje ono što mu Allah nije odredio i u pogledu čijeg zla i dobra nije siguran, govoreći da je to za njega bolje i preče. ” ²

3- Neki mudraci su rekli: “Kome bude dato četvero, četvero mu neće biti uskraćeno. Ko bude zahvalan neće mu biti uskraćen dodatak, ko se pokaje neće mu biti uskraćeno primanje pokajanja, ko čini istiharu, neće mu biti uskraćeno dobro, ko se savjetuje, neće mu biti uskraćena ispravnost”. ³

4- Sah Velijjullah Ed-Dehlevi veli: “U najveće koristi (istihare) ubraja se to što njome čovjek gasi svoje htijenje i što svoj životinjski nagon podređuje melekanskom i potpuno se predaje Allahu. Kada tako postupi, čovjek dostiže stupnjeve meleka u njihovom iščekivanju inspiracije (Ilhama) od Allaha, a kada im inspiracija dođe, oni to sprovode zbog Božijeg poziva, a ne zbog ličnog egoističkog htijenja. “⁴

5- Sah Velijjullah ed-Dehlevi, također, veli: “Smatram da je učestalo klanjanje istihare isproban način za postizanje stupnjeva na kojima su meleki.⁵

6- “Hadis ukazuje na samilost koju je Poslanik, s.a.v.s, imao prema svome ummetu, njegovo poučavanje svoga ummeta onome što mu je od koristi u pogledu vjere i dunjaluka.”⁶

7- Možda Allah od osobe koja klanja istihara-namaz otkloni zlo za koje Allah ne želi da zadesi Njegova roba. To što je On od njega otklonio možda prividno izgleda da je dobro za čovjeka, a u svojoj biti je zlo. Uzvišeni na to ukazuje Svojim riječima: “Da su imali namjeru da pođu, sigurno bi za to pripremili ono što im je potrebno, ali Allahu nije bilo po volji da idu, pa ih je zadržao, i bi im rečeno: ‘Sjedite s onima koji sjede!’ Da su pošli s vama, bili bi vam samo na smetnji i brzo bi među vas smutnju ubacili, a među vama ima i onih koji ih rado slušaju. A Allah zna nevjernike. “⁷

Uzvišeni je obavijestio da Njemu nije bilo po volji da oni (tj. licemjeri) idu s Njegovim Poslanikom, s.a.v.s, u vojni pohod, koji se smatra pokornošću i dobrim djelom i koji im je On naredio. Pošto Njemu to nije bilo po volji, On ih je zadržao. Potom je Uzvišeni naveo neke nepogodnosti kojima bi rezultirao njihov odlazak u vojnu s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s: “Da su pošli s vama, bili bi vam samo na smetnji…”, tj. širili bi među vama samo nered i zlo “i brzo bi među vas smutnju ubacili”, tj. među one koji bi to od njih prihvatili i njima se odazvali. Prema tome, njihov izlazak koji bi proizveo nered i prihvatanje njihovog zla od onih koji su u (Poslanikovim. s.a.v.s, redovima), nanio bi veću štetu nego što bi donio korist. Mudrost i milost su u tome da ih je On spriječio da krenu i ostavio ih da sjede ondje gdje su bili. Prema tome, ovaj primjer učini osnovom za ovo poglavlje i sve analogno s njim uspoređuj.⁸

8- Da zadovoljstvo i strpljenje u pogledu Allahove, dž.š, odredbe i određenja, naročito nakon klanjanja istihare, daje duši mir i spokojstvo. Zbog toga je u dovi rekao: “…zatim me učini zadovoljnim.” lbn-Kajjim, da mu se Allah Uzvišeni smiluje veli: “Korisno zadovoljstvo, ono koje postiže cilj, jeste ono zadovljstvo koje postoji nakon što se odredba desi, ne prije nje, jer to što prethodi smatra se odlučnošću da se bude zadovoljno. Pa kada se odredba desi, ta se odlučnost prekida i on poslije toga moli za zadovoljstvo.

Ono što je u čovjekovoj moći okruženo je sa dvije stvari: 1) istihara-namazom (prije nego se desi); 2) zadovoljstvom nakon (što se desi). Vid čovjekove sreće jeste u tome da objedini oboje. U Musnedu i drugim zbirkama prenosi se od Vjerovjesnika, s.a.v.s: “Vid čovjekove sreće jeste u tome da od Allaha traži putem istihare ono što je dobro i da bude zadovoljan onim što mu je Allah odredio. Vid čovjekove nesreće ogleda se u tome da od AIlaha ne traži pomoću istihare ono što je dobro i da bude nezadovoljan onim što mu je Allah Uzvišeni odredio. “⁹

lbn-Dževzi, da mu se Allah Uzvišeni smiluje, u (svojoj knjizi) Sa/du-hat/r, veli: “Najviši vid neznanja jeste onaj u kojem čovjek osjeća srdžbu u svojoj duši kao refleksiju svojih ciljeva ili da u duši negoduje, ili da kaže: “Ostvarivanje moga cilja ne bi ničemu smetalo i moja dova nije uslišana.” Takvi su osjećaji rezultat njegova neznanja, manjkavosti vjere i manjkavosti u predanosti mudrosti. Ko je to postigao cilj, a da potom nikad nije bio u neugodnostima (iskušenjima)?

Uzmimo za primjer Adema koji je udobno živio u Džennetu, a potom je izveden iz njega. Nuh je molio za svoga sina, ali mu nije uslišano. Ibrahim, a.s, iskušan je vatrom, a Ismail da bude prinesen kao žrtva, Ja’kub je iskušan time što je izgubio sina, Jusuf borbom protiv strasti, Ejjub bolešću, Davud i Sulejman raznim iskušenjima. Svi su vjerovjesnici doživljavali iskušenja. Poznato je šta je sve doživio naš vjerovjesnik Muhammed, s.a.v.s, od gladi, napada, uznemiravanja i drugih životnih iskušenja. Dunjaluk je stvoren radi ispita i iskušenja. Prema tome, razuman čovjek treba navići svoju dušu na strpljenje i znati da ono što se ostvarilo od želja jeste (Allahovo) dobročinstvo, a ono što nije to je onako kako je (Allah, dž.š.) stvorio i kao zakone na dunjaluku odredio, kao što je rečeno:

“Stvoren sam s mahanama,

a ti želiš da budem čist od trunki i mutnine.

Ko se bori protiv urođenog u vremenu

jeste kao onaj koji u vodi traži žišku plamena.”

Ovdje se očituje jačina imana i njegova slabost, pa neka vjernik upotrebi lijekove koji se ogledaju u potpunom predanju Vladaru, da presudi Njegova mudrost, i neka kaže’ “Rečeno je najvrednijem čovjeku (Muhammedu, s.a.v.s.): ‘Od tebe ne zavisi… Potom, neka sebi kaže da sprečavanje (neuslišavanje molbe) nije zbog škrtosti, nego zbog dobra koje on ne zna. Neka strpljivi odgodi svoje želje da bi se pokazalo ko se Allahu predao i ko je zadovoljan. Uz sve treba znati da je period ispita i kušnje kratak, a bogatstvo u riznicama postići će se za kratko vrijeme. To izgleda kao kad čovjek iz tame iziđe i jutro blagostanja se rodi. Kada svoje shvatanje uzdigne do nivoa da je ono što se desilo volja Uzvišenog Allaha, njegova će vjera iziskivati da želi ono što On želi i da je zadovoljan s onim što On odredi, jer ukoliko ne postupi
tako, neće biti u okrilju ubud!/eta (tj. istinskog obožavanja). Ovo je temelj o kojem treba razmisliti i postupiti u svakoj situaciji kad se cilj ne postigne.”¹⁰

9. U njemu je dokaz da je poželjno da djevojke kod zaruke, prije pristanka, klanjaju istiharu, te da svakom ko povjeri svoja pitanja Allahu Uzvišenom, Allah mu daje šta je bolje za njega na dunjaluku i ahiretu. Ahmed, Muslim i Nesai bilježe preko Sulejmana bin EI-Mugire, on od Sabita, a on od Enesa da je rekao: “Kada je Zejnebi istekao priček ( Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao je Zejdu: ‘ Podsjeti je na mene.’ Otišao sam i rekao: ‘Zejneba, obraduj se, poslao me Allahov Poslanik, s.a.v.s, da te podsjetim na njega.’ Odgovorila je: ‘Ništa neću raditi dok ne pitam svoga Gospodara.’ Otišla je na mjesto na kojem inače klanja. Ajeti su kur’anski objavljeni i Allahov Poslanik, s.a.v.s, ušao je kod nje bez dozvole.”¹¹

10. Spuštanje berićeta na onog ko klanja istihara-namaz. Ibn Tejmije, da mu se Allah Uzvišeni smiluje, veli: “Kad se ukaže čovjeku (želja) da nešto (uradi), neka u pogledu toga zamoli Allaha, dž.š, da mu odabere ono što je dobro klanjajući istihara-namaz čemu nas je podučio učitelj svakog dobra (Muhammed, s.a.v.s.), jer, zaista, u njemu je berićet koji se ne može spoznajom obuhvatiti, zatim neka izvrši (od tog posla) ono što je u stanju i neka ne radi drugo, osim ako u pogledu tog postoji neka šerijatska zabrana. ¹²