Komorati sretno, nama jadna majka
Zamislite da u neku od naših jama budu spušteni dežurni spasioci bh. države, naši stranački oci. U tami rudarske jame, daleko od očiju birača, skriveni od ukora međunarodnih zvaničnika, naši bi se živi pojeli.
Rudarska nesreća u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja u Zenici rastužila je bh. javnost, ili bar njen dio. Jednako kao i sreća, tuga u Bosni i Hercegovini ima entitetsku među. Ludo optimistični međunarodni zvaničnici vole reći kako demarkaciona linija postoji samo u praznim glavama stranačkih zvaničnika, a da je običan svijet prevazišao entitetske barijere i da odveć samo želi živjeti pristojno i mirno, kajući se za sve davne grijehe. Priča lijepa, ali je ”pala” u Prijedoru. Za tamošnje se zločince ne zna kada su gori, u ratu dok su klali, ili u miru kada godinama šute o svojim, ili zvjerstvima svojih sugrađana, do skora skrivenim u blatu Tomašice. Tamo se niko nizašto ne kaje, očigledno.
S druge strane, priča o tome je li čobanima s Manjače zbilja žao poginulih zeničkih rudara, i je li sarajevskim ćepenarima žao majke i djeteta poginulih u nekoj saobraćajnoj nesreći na Palama, divljačka je i ogavna. A pošto sve naše priče počinju upravo na taj način, treba znati da su divljaci i njihovi predstavnici u ovoj zemlji tako brojni da su nadomak statusa ustavne kategorije.
Da se nesreća poput one u Raspotočju dogodila u nekom japanskom rudniku, do komemoracije bi se poubijala cjelokupna upravljačka struktura, a oni s kraja hijerarhijskog niza podnijeli bi ostavke, klečeći pred svojim narodom i porodicama unesrećenih. Ali, Bosna i Hercegovina nije Japan, s ponosom će mnogi. Taman da cijela Federalna vlada skoči u Bosnu, a cijela Elektroprivreda u Vrbas, ne bi nikli milioni i milioni maraka, potrebni za modernizaciju rudnika i jama. Možda bi i nikli, ali je među nama mnogo darovitih genijalaca koji firme i rudnike nepovratno poharaju, pa ih onda prodaju za jednu konvertibilnu marku.
Stari rudnici ne mogu se ni zatvoriti. Hiljade ljudi ostalo bi bez posla, a nade hiljada onih koji na konkursima dršću, čekajući priliku za zaposlenje i svoj prvi silazak u jamu, bile bi ugašene. Strah zeničkih rudara da bi se nakon nesreće jama Raspotočje mogla zatvoriti, najbolje pokazuje do koje mjere su porobili sopstveni narod, svi oni koji se za njega zauzimaju lažno.
Čemu nas onda može naučiti priča o bh. rudarima? Možda zajedništvu i solidarnosti. Zamislite da u neku od naših jama budu spušteni dežurni spasioci bh. države, naši ”stranački oci”. U tami rudarske jame, daleko od očiju birača, skriveni od ukora međunarodnih zvaničnika, naši bi se živi pojeli. Podigla bi se prašina, sijevali pijuci, od njihove bi se međusobne mržnje i gluposti zatresla zemlja i sve se za čas urušilo. Pravi antidržavni scenarij!
Čemu bi bh. rudar mogao naučiti osionog strankaroša koji lagodno živi, u svom domu bezbjedan i nikakvoj teškoći izložen? Da se osim u izbornoj godini, oznoji još ponekad, spusti među narod koji potkrada i napokon domisli da osim njega i njegove familije ima mnogo onih koji također trebaju jesti, piti, oblačiti se i školovati.
Hiljade onih koji svakodnevno satima sjede u Štrosmajerovoj i viču: dajte nam posao, dajte nam fabrike, mrtav bh. rudar mogao bi poučiti da poslije 10 godina provedenih na birou za nezaposlene, umjesto odlaska na more na veresiju, doškoluju se, uplate kurs nekog stranog jezika i možda postanu konkurentniji na tržištu rada. To je svakako mukotrpnije i teže od ispijanja kafe, ali lakše od metana i štetnih oksida.
Lijenog bh. seljaka koji je zapustio svoje imanje, cijelo stoljeće čekajući podsticaj u lokalnoj čađavoj mehani, ili radnu mašinu koja bi se dala dobro prodati, crn i potrošen bh. rudar mogao bi naučiti da kilogram bijelog luka košta 5 KM, ali da on ne raste na grani.
Potkupljivog i nemoralnog bh. ljekara, koji prolongira operacije, dosađujući se križa liste čekanja, i dvaput naplaćuje svoju uslugu, bosanski rudar na 500 m dubine, mogao bi naučiti da iznevjeriti struku znači iznevjeriti ljudskost i dobrotu, te da se greške plaćaju skupo.
Unajmljeno novinarsko potrčkalo koje laže, zbunjuje, piskara i montira za svog stranačkog šefa, prašnjav i usukan bosanski rudar mogao bi naučiti da istina ima cijenu i na nebu i na zemlji, a da laž ne može živjeti.
Ponekad ufurane reprezentativne zvijezde koje brane zastavu, istu onu kojom se pokrivaju mrtvi bosanski mladići, izginuli na evropskim cestama prateći svaki kvalifikacioni meč, hrabri bosanski rudar bi upozorio: igrajte za nas, jer osim ponosa mi nemamo ništa!
Dok ne saslušamo i uvažimo tog bosanskog rudara, sve naše žalopojke šaka su jada i licemjerja. Nemamo mi pojma šta je mrak!
Za Akos.bA piše: Ismet Bećar
