Kome su danas potrebnije bajke djeci ili njihovim roditeljima
Piše: Hamza RIDŽAL
Pišući o znamenitom djelu orijentalno-islamske književnosti 1001 noć, Dževad Karahasan primijetio je u Knjizi vrtova da je književnost ženska supstancija. Šeherzada preživljava zahvaljujući umijeću pripovijedanja i tako pričom brani život. Karahasan će reći da je 1001 noć napisala žena, ali i da je cjelokupna književnost ženska. Ipak, od svih književnih formi i oblika, bajka je “ženskija” od drugih. Vuk Karadžić definirao ju je kao “žensku pripovijetku”, jer je svojim izrazom i simbolikom daleko od epskog svijeta i muških narativa.
Uprkos tome što su najpopularnije bajke napisali muškarci, bajka je kao jedan od jednostavnih književnih oblika prepoznata kao ženski izraz svijeta u kojem dobro pobjeđuje nad zlom. Taj princip ostao je jednim od temeljnih karakteristika ovog oblika iako je bajka u postupku pripovijedanja doživjela velike promjene u odnosu na prve zabilježene bajke. Potvrda rečenog jeste nova knjiga Mirzane Pašić-Kodrić Sedam bajki za Male i Velike.
I ona, poput Šeherzade, u jednoj bajci piše o pripovijedanju kao mehanizmu odbrane samog života. “Mirzana Pašić Kodrić istinski se upušta u avanturu postmodernističkog poigravanja sa žanrom, te svojim Malim i Velikim čitaocima nudi i jednu čarobnu bajku koja progovara i sjeća se rata u Bosni i Hercegovini, sjeća se onog perioda kad su umjetnost, muzika, priča i pričanje kroz zajedništvo i u zajedništvu mnogima bili jedino sklonište i utjeha od bezumlja razaranja i uništavanja (treća bajka – Čarobni šešir iz Zemlje Snogarije)”, uočila je u pogovoru doc. dr. Adijata Ibrišimović‑Šabić.
Utemeljene na modelima postmodernih narativnih tehnika, bajke Mirzane Pašić‑Kodrić govore o ulozi žena i djevojčica u savremenom društvu, njihovom općem iskorištavanju, problematiziraju materijalizam koji se danas nudi kao neupitna vrijednost, slave ljepotu razlika i sklada koji podrazumijeva poštovanje, progovaraju o problemu nečitanja, neadekvatnog vrednovanja umjetnosti… “Nudeći neke nove dimenzije heroja i junaštva, progovarajući o našim savremenim strašnim temama, knjiga Sedam bajki za Male i Velike ipak potvrđuje funkciju bajke kao takve. Mirzana Pašić Kodrić uspjela je, koristeći se jezikom bajke, teške teme učiniti manje bolnima i prihvatljivima: odustajući od postmodernog relativiziranja, nije odustala od potvrđivanja onih vrijednosti za koje bih rekla da su danas prijeko potrebne, posebno nama velikima”, primijetila je Ibrišimović-Šabić.
Upravo je operiranje postmodernim narativnim tehnikama, te istovremeno odustajanje od postmodernog relativizma, jedna od najvećih književno-estetskih vrijednosti ovog djela. Bajka kao književni oblik subverzivno podriva temelje postmodernog svjetonazora. Kako govoriti o dobru i zlu, toj nezaobilaznoj temi svake bajke, ako ne postoji sistem univerzalnih ljudskih vrijednosti, ako dobro i zlo nisu jasno razgraničeni? Postmoderni relativistički pogled na svijet ukinuo je svaku vrijednosnu hijerarhiju, zaprijetivši time i opstanku bajke kao posebne književne forme koja na sebe preuzima prosvjetiteljski zadatak odgoja najmlađe čitalačke publike. Stoga je nemoguća čista postmoderna bajka. Mirzana Pašić‑Kodrić vjeruje da postoji dobro i zlo te da je granica između njih jasna. Vjeruje da je vrijedno one najmlađe poučiti temeljnim etičkim principima i univerzalnim ljudskim vrijednostima koje ne smiju biti propitivane mjerilima materijalizma.
Značajna književno-estetska vrijednost ovog djela svakako je i jezik. Bajka je, kao primjećuje Ernesto Sabato, jedna od najtežih formi za pisanje jer se obraća onim najmlađima. Stoga jezik mora biti prohodan, jednostavan i neopterećen bespotrebnim pridjevima, primjećuje Sabato. Takav je jezik u bajkama Mirzane Pašić‑Kodrić. Ove bajke nisu namijenjene samo Malima, stoji to i u naslovu, nego i Velikima, koje je surovost prezenta udaljila od magijskog beskraja mašte. Možda su Velikima i potrebnije ove bajke, kako bi ih podsjetile na velike priče čovječanstva, na to da se između koristi i dobrote ne smije stavljati znak jednakosti.
