Koliko su glasni naši ezani?
Ezan je zasigurno jedan od upečatljivijih znakova i simbola islama, gledano u vjersko-duhovnom i kulturno-civilizacijskom smislu. S vjerske strane, kao poziv na molitvu, ezan je utemeljen u sunnetu, došao je putem sna, koji je usnio jedan od ashaba, a Muhammed, a.s., je potvrdio istinitost toga sna.
Onaj ko uči ezan, ima časno zvanje – mujezin (muezzin), a hz. Alija je rekao da kada bi u nekom mjestu tražili mujezina, on bi uzjahao najbržeg konja i odjurio bi u to mjesto, zbog važnosti i vrijednosti tog poziva i pozvanja. Prvi i najpoznatiji mujezin u povijesti islama bio je ashab Bilal ibn Rebbah ili Bilal El-Habeši, porijeklom iz Abesinije. U našoj se tradiciji, pored izraza mujeziniti i ezan učiti, koristi i izraz – okujisati, koji dolazi iz turskog jezika – okumak, učiti, čitati.
U Kur’anu je pojam ezan upotrijebljen u izvornoj formi u suri Et-Tewba, u trećem ajetu, u smislu proglasa od Allaha i Njegova Poslanika ljudima na dan velikog hadža. Također, i u suri El-Hadždž, 27. ajet, gdje Svevišnji Bog zapovijeda Ibrahimu, a.s., da uči ezan i pozove ljude, tj. oglasi im hadž. Dakle, oba puta u kontekstu hadža.
Ezan u fikhsko-pravnom smislu je pritvrđeni sunnet, a kasnije je reguliran i tretiran ‘urfom, običajnim pravom, tako da danas imamo standardizirano učenje ezana na cijeloj planeti, u identičnoj tekstualnoj formi, s malim izvedbenim i mekamskim varijacijama, kada govorimo o ehlisunnetskom fikhu i džematu. To znači: tekst je uvijek isti, ali su melodije različite.
Neke tradicije njeguju mekame, a to su posebne “muzičke skale” ili melodije u kojima se uče ezani, ali i sami Kur’an. Npr., ezan za sabah-namaz se uči u sabah mekamu, za podne – uššak, za ikindiju – rast, akšam – siga i jaciju – hidžaz mekamu. To učenje i izvedba dolazi i od samog učenja Kur’ana, jer od Kur’ana sve dolazi i svaki logos potiče. Pravila prilikom izgovaranja teksta ezana su tedžvidska, a tedžvid je nauka o pravilnom i preciznom učenju i izgovaranju kur’anskog teksta. Tako je i s načinima izvođenja.
Ezan se uči uglavnom glasno. To je savjet i samog Poslanika, a.s.: “Kada se zadesiš sa stadom ili u pustinji i tamo budeš učio ezan za namaz, dobro podigni glas, jer glas mujezina neće čuti niko od ljudi ni od džina niti bilo ko drugi, a da mu za to neće biti svjedok na Sudnjem danu.” (Buhari, 609.)
U drugom hadisu se kaže da je Kur’an objavljen gromoglasno (Hakim, El-Mustedrek), tako da se sve to prenosi i na sami ezan, tj. poziv na namaz.
Mujezini su bili osobe s jakim i lijepim glasom, tako da se ezan, kao poziv na molitvu i obznana da je nastupilo vrijeme molitve, što dalje čuje i što ljepše zvuči. Danas postoje tehnički izumi ili ozvučenja na struju, mikrofoni, pojačala i zvučnici, koji postaju nezaobilazan tehnički dio samog ezana i cjelokupnog ezanskog postupka.
Ako putujete kroz muslimanski svijet, možete vidjeti i čuti kako se ezan uči i manifestira na najljepše načine, tj. mekame i izrazito glasno. Dakle, glasnoća je njegova upečatljiva karakteristika. To posebno možete čuti kada ste u Turskoj ili na hadžu, na svetim mjestima, glas mujezina i zvuk ezana je predominantan i superioran nad svim ostalim dunjalučkim zvukovima. A tamo gdje muslimani žive s nemuslimanima, posebno kršćanima, zvuk ezana je egalan sa zvukovima crkvenih zvona. I nikada jedno drugome nije smetalo niti je jedno drugo poništavalo. Tako je kod nas u BiH, ali i prostoru Balkana, no, nažalost, moramo kazati, to je tako uglavnom gdje su muslimani većina.
To je poprilično jasno svim dobronamjernim, kulturnim i civiliziranim ljudima, no, postoje dakako i oni kojima to nije jasno, pa se zvuku ezana i njegovoj manifestaciji traži “dlaka u jajetu”.
Zbog čega je to tako?
Možemo kazati da je to rezultat dugogodišnje antiislamske političke kampanje, drugim riječima, islamofobije, naravno, ima tu i muslimanske snishodljivosti i kompleksa naspram vlastite tradicije i identiteta. Pa tako možemo čuti: “Ezan je preglasan, prebučan, iritira, smeta, ko želi doći u džamiju – on će doći i bez ezana, smanjite, niko nije gluh” i mnoge druge provokacije i uznemiravanja. A mogli smo se osvjedočiti da je tendencija utišavanja pa i gašenja ezana bila i dio same političke kampanje određenih političkih subjekata.
Što se tiče zakonske regulative, ona nije posebno regulisana kada govorimo o vjerskim pozivima i oglašavanjima u javnom prostoru; postoji Zakon o zaštiti od buke, na razini Federacije BiH (Službene novine Federacija BiH, 21.12.2012.) i kantona, ali oni tretiraju decibele koji se registruju u određenim prostorijama a dolaze iz javnog prostora, ili obratno. U tom pogledu, dozvoljeni nivo buke u stambenim ili trgovačkim prostorima je 70-75 decibela. A primjera radi, šaptanje ima jakost od 20 db, bučan govor 60 db, a motor aviona 120 db. (Proleksis enciklopedija)
Konačno, možemo zaključiti, gledano s vjerske i tradicijske strane, ezani trebaju biti glasni da se čuju, jer ako nije glasan i ako se ne čuje onda nije ezan, trebaju biti i lijepo izvedeni da gode uhu i duši, a sve to unutar jedne sveopće pristojnosti i civiliziranosti.
P.S. Imamo jednog komšiju, ime mu je Dragan, živi u zgradi preko puta sarajevske Ferhadije, gotovo da rukom sa svoga prozora može dohvatiti kandilje na munari džamije, kaže da mu ne smeta ezan i da nije preglasan. Štaviše, naprotiv. Nekada čak i snimi učenje ezana i salavata s munare i pošalje mi na viber. Zašto je to tako? Zato što je komšija Dragan čovjek, civiliziran i pristojan, prije svega.
Za preporodinfo piše: Muhamed Velić
akos.ba
