Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Kolaps modernog društva: Osnaživanja žene kroz pornografiju ili „sekularizaciju seksa“

Kolaps modernog društva: Osnaživanja žene kroz pornografiju ili „sekularizaciju seksa“

Pisanje moga teksta potakao je govor jedne mlade hrvatske feministice koja je svojoj publici u banjalučkim prostorijama promovirala načine osnaživanja žene kroz pornografiju ili „sekularizaciju seksa“.

Prvo na što je prisutne uputila jeste da su to civilna sloboda i pravo čovjeka koji se ne bi trebali dovoditi ni u kakvu blisku vezu sa crkvom, moralnošću i „tako tim'“. Pretpostavimo onda i bilo s kim, čim: kaktus, pas, djed, mladić, ujak, sin…

Također, u okvire sekularizacije ušlo je i nesputano širenje homoseksualnih bračnih zajednica, čije se razumijevanje nerijetko opisuje kao civilna sloboda pojedin(a)ca, bez obzira da li ovakav oblik slobode (in)direktno utječe na onaj većinski sloj društva koji ne prihvata takav vid (su)života kao prirodan i etički ispravan, remeteći harmoniju njihovih tradicionalnih, moralnih i religijskih uvjerenja. No, s druge strane, niz je znanstveno teorijskih činjenica upravo o uzročno-posljedičnim ishodima za samoga pojedinca homoseksualca unutar njegovih homo-uzusa, ali i za širu društvenu zajednicu, o čemu ću govoriti u nastavku teksta.

Rasterećena od predispitnih obaveza već komotno radim na ovim ispitnim. Ili ne. Svoje prvo ugrabljeno slobodno vrijeme poklonila sam intervjuima/aktivnostima naših domaćih feministica, prvenstveno s uvjerenjem da su to „one koje se zalažu za ravnopravnost spolova“, kratko i jasno. Međutim, moje razumijevanje slobode i ravnopravnosti nije zaobilazilo okvire/norme moralnoga ljudskog djelovanja, dovodeći ova dva pojma u položaj inkompatibiliteta. Ne. Helem, slušam tako predavanje mlade feministice o uzajamnome odnosu feminizma i pornografije. Čovjek bi se (u ovome je slučaju posebno naglašena žena) i tako morao osloboditi, bit će. Samo, pornografija vam nije isto što i prostitucija, te se ovo dvoje ne bi trebalo izjednačavati – veli mlada feministica, dodajući kako su porno glumice mnogo više plaćene nego li ona sa svojom diplomom, pritom sugerirajući da se istima trebaju obezbijediti bolji uslovi za rad i da ih se ne smije diskriminirati. Dakle, bolja plaća, sigurnost na nivou, bez diskriminacija; žene, šta čekate? No, pornografija, doista, jeste (sa sve reflektorima!) tek preoblikovana prostitucija. I tome zaključku posegnut će iole inteligentan čovjek. Polazna tačka jeste demoralizacija/objektivizacija tijela, poput onih u kutku ostrašćenog bordela, samo što sada imate priliku birati ulogu, vrijeme rada, prostor, eventualno partnera, filmski efekti po izboru, itd. Dok suština, dakle, ostaje ista.

Uzgred, napravit ću kratak komparativni presjek: Naša je mačka zanosno surađivala sa mnogo mačo-mačaka. Razmišljam, šta bi mačka i znala drugo, a ostala bi nesumnjivo ista i da joj se njeno mijaukanje npr. ekraniziralo.. Desilo se da su jednu sličnu proglasili vrsnom igračicom, te joj ponudili neki scenarij polovinom februara. Ta se mačka kao afirmirana umjetnica čim prije ogradila od ovih mojih potprozornih mačaka. Veli, sad nisu iste. Ne znam, eto. Smiješno. Al ko će joj zamjeriti…

Pitam se, tako, razmišlja li mlada feministica (premda moram napraviti jasan rez između njenoga angažmana i angažmana onih koji su se godinama istinski zalagali u borbi protiv diskriminacije žena u privatnoj i javnoj sferi upućujući na važnost afirmiranja žene kao intelektualnog bića (jednako intelektualnog u usporedbi sa muškarcem), zatim protiv rodno zasnovanog nasilja nad njima, protiv degradacije žena u vjerskim, obrazovnim, političkim institucijama i sl.) da se podrazumijeva, onda, njenom logikom da će ovo „slobodno i civilno“ građanstvo, kako ga ona koncipira, morati predočiti i savjesnoj mladeži njihov način doprinosa kulturi i zajednici, ujedno njihov put do ekonomske neovisnosti, put pornografije, sasvim neupitnim i obećavajućim, legitimnim, bez komešanja da onda isti i njima ne ustupe „kada oni napune 18“. Hoće li se postepeno ljudski rod u svoj proslavi civilne slobode svesti na pornografsku mašineriju? Također, za svaki legalan posao trebao bi postojati način obuke. Hoćemo li uvesti budućim generacijama, onima sa preko 18, i jednu takvu naobrazbu „eksplicitnog prikazivanja spolnog odnosa“? Kako će se ona izvoditi!? Ustupa li tako intelekt homo sapiensa svoje mjesto tjelesnome? Ograničava li se na jedan nov način put razvoja ženinih kapaciteta kao intelektualnog bića, svodeći je na ponovljenu objektivizaciju njenoga tijela, mašinu koja je ograničena pred artikulacijom kritičke misli, jer je njeno primarno zanimanje nešto drugo, nešto što su mačke još davno prevazišle. Da li je to mahom neka nova nada za profil jake žene koju nam svesrdno ulijeva mlada feministica (ali i drugi istomišljenici) a to pod krinkom slobode i „osnaženja“? ili nas se svodi na one gore moje potprozorne mačke i onu jednu sličnu, što se ogradila? Zašto nam se, uostalom, nameće preobrazba prostitucije namjesto ženine prave afirmacije – u društvenome/političkome/ekonomskom kontekstu; te najzad namjesto njena (po)dizanja iz dugo ugnjetavanog položaja? Da li se to priziva da „sve su žene kurve“? Nisu, bona.

Pomislih da će na koncu „civilna sloboda“ čovjeka (ha muškoga, ha ženskoga) značiti svaki njegov nagon „slobodnim“ do pred onu krajnju liniju: ubistvo. Jer, eto, nemate pravo na slobodu ubijanja iz obijesti, a ostalo vam sve na volju.
Da li je moguće da čovjek bira između „tolerancije“ (koju sam definira) i razumno – plemenitog načina postupanja, ovo prvo – samo da bi (p)ostao dijelom „civilnoga društva“ a to podupiranjem prava drugog i drugačijeg, bez obzira da li je ta ista drugost, s etičkog, religijskog ali i znanstvenog aspekta, poraz jednog i drugoga. Upravo takav sukob tolerancije i ljudske odgovornosti nalazimo u širenju homoseksualnosti koju čovjek iznova definira civilnom i „prihvatljivom drugošću“. Ona čak postaje dijelom kriterijuma za utvrđivanje statusa modernoga društva. Da li će nas baciti u krizu intelekta „znanstveno skidanje homoseksualnosti sa liste bolesti 1973. godine“? Uistinu, podržavanjem svakojake „drugosti“ ne pružamo zaštitu takvim pojedincima nego produbljavamo već nastale nestabilnost, te omogućavamo njihovo (ne)posredno djelovanje na širu društvenu zajednicu.

O skidanju/vraćanju homoseksualnosti na listu bolesti:
„Alfred C. Kinsey, omiljeni ideolog homoseksualnih aktivista, skrivajući se iza fasade znanstvenika, zagovarao je prihvaćanje homoseksualnosti, ali i nekrofilije, pedofilije, zoofilije… Kinsey 1947. osniva ‘Institut za istraživanje seksualnosti’ odakle će krenuti i poznata seksualna revolucija iz šezdesetih.

Kinseyev institut i Frankfurtska škola proveli su široku revoluciju i utjecali na milijune mladih ljudi Zapada, preko Hollywooda, medija, fakulteta, škola, knjiga… u šezdesetima se revolucija širila kao zaraza. Već je pod utjecajem Kinseya homoseksualnost u DSM–u (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja) izbrisana sa liste sociopatskih poremećaja.

S druge strane, dr. Robert Spitzer, profesor psihijatrije na Sveučilištu Columbia je znanstvenik koji je također potaknuo Američko udruženje psihijatara 1973. na uklanjanje homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja iz DSM. Međutim, dr. Spitzer je s vremenom pod teretom znanstvenih činjenica promijenio stav. Godine je 2001. i 2003. objavio svoju analizu izlječenja homoseksualaca, i na temelju 200 slučajeva izliječenih homoseksualaca i lezbijki, zatražio vraćanje homoseksualnosti na listu bolesti.“
Može li jedan odgovoran čovjek na trenutak biti ovaj „Spitzer iz 2001. i 2003.“ i svojim kolegama, učenicima, komšijama, prijateljima il’ bližnjima (po)nuditi svojevrsnu vrstu savjeta/pomoći, prije nego li ga uputiti na 1973. i kazati da je sve „okej“. Prihvaćamo li mi, zapravo, takvim pristupom pojedince ili možda usput nesvjesno podstičemo opću društvenu abnormalnost: „Čitava ljudska anatomija oblikovana je u smjeru razmnožavanja; prirodni objekt seksualnosti je dakle drugi spol.“

Koji su to, s psihološkoga aspekta, mogući razlozi pojave homoseksualnosti, utvrđeni kod ispitivanih homoseksualaca, ujedno i izliječenih:
• Odsutstvo očinske figure ili otuđenje od oca u ranom djetinjstvu, jer je otac doživljen kao neprijateljski raspoložen ili nezainteresiran, nasilan ili alkoholičar;
• Majka je bila previše zaštitnički nastrojena (kod dječaka);
• Majka je bila nespremna uspostaviti emocionalnu vezu (kod djevojčica);
• Neuspjeh u identifikaciji sa vršnjacima istog spola;
• Slaba koordinacija ruka i sa time povezano zadirkivanje vršnjaka (dječaci);
• Seksualno zlostavljanje i silovanje;
• Socijalne fobije ili ekstremna stidljivost

Psiholozi također navode da ukoliko se „.. na odgovarajući način odgovori na emocionalne i razvojne potrebe djeteta, razvoj sklonosti prema istom spolu je vrlo malo vjerojatan. Ako se odjednom javi više gore navedenih čimbenika, veća je vjerojatnost nastanka homoseksualnog obrasca koji se usvaja još u ranom djetinstvu. U nezreloj dobi, razvoj djeteta obilježava upijanje i usvajanje obrazaca ponašanja, bez jake kontrole i filtara svijesti koji kod djeteta još nisu ni razvijeni“.

Utemeljitelji psihološke znanosti (Freud, Alfred Adler, Wilhem Stekel, C. G. Jung…) svojevremeno su znali tvrditi da je homoseksualnost nerijetko emocionalni poremećaj nastao još u ranome djetinjstvu, također, u posljednjih nekoliko godina „izlaze znanstveni radovi mainstream znanstvenika koji dokazuju povezanost homoseksualnost i psihopatologije, poput onih dr. J. M. Baileya, dr. G. Remafedija i dr. R. Friedmana“. No, veoma lahko možemo zaključiti da homoseksualnost, s druge strane, može postati većim dijelom kulturološki uvjetovana, ukoliko se jedna ovakva pojava odrazi na samu kulturu postajući dijelom nje.

Na što nas to upućuje medicinska znanost:
„Homoseksualci imaju veću šansu za zarazu Hepatitisom A i B, isto je i sa sifilisom – 65% svih slučajeva zaraze sifilisom u SAD-u čine homoseksualci iako zasigurno ne čine 65% populacije. Homoseksualci su glavni ‘prijenosnik’ i razlog zašto se sifilis koji je zamalo iskorijenjen prije 10 godina opet pojavio u statistički značajnim brojevima. Korištenje lubrikanata 3 puta povećava vjerojatnost za nastanak rektalne spolne infekcije – lubrikant ima toksični učinak na rektalno tkivo i stanice, a koristi ga 90% homoseksualaca. Znanstvenici čak tvrde da je korištenje lubrikanta među homoseksualcima češće od korištenja sredstava za zaštitu od spolno prenosivih bolesti. Dr. Satinover zaključuje: ,,Povezanost analnog odnosa i neprestanog mijenjanja partnera najopasniji je profil ponašanja!”
„Zbog svih ovih statističkih podataka homoseksualcima je zabranjeno donirati krv (a u SAD-u od 1983.). Ne zato jer su vodeći ljudi u Zavodu za transfuziju ustvari ‘homofobi’ nego iz straha za one koji bi primali takvu krv. Diskriminiraju li oni na taj način neselektivno i institucionalno cijelu homoseksualnu populaciju? Naravno! Ali homoseksualnim aktivistima ne pada na pamet buniti se protiv toga jer bi onda liječnici iznijeli statističke podatke, a homoseksualni aktivisti ne žele da se o tome govori u javnosti.“ Zdrava porodica = zdravo društvo.

Da li se homoseksualci rađaju kao takvi?

Medicinska znanost pokazuje da postoje homoseksualci „koji imaju identične blizance (tj. braću/sestre sa identičnim genskim zapisom) heteroseksualce, čime možemo zaključiti da homoseksualne sklonosti nisu urođene.“ Medicinski prikazi slučajeva često ukazuju na čimbenike vezane uz okoliš, koji objašnjavaju razvoj različitih seksualnih sklonosti kod genetski identične djece.“

A sada da kažem: Kao odgovorni i savjesni građani dužni smo probuditi i graditi svijest u društvu u kojem živimo – jer smo dio njega – da svaka sloboda ili podrška iste ne znači nužno ispravnost. Ne smetnuvši s uma da smo mi upravo ono što podstičemo, ohrabrujemo, ne osuđujemo, odobravamo. Čovjek ne smije postati dijelom nosilaca slobodne društvene NEOSVIJEŠTENOSTI. Temelji zdravoga društva ne smiju biti poljuljani.

Japan je npr. daleko odmakao s konceptima civilnoga društva. Incest se definira legalnim, uveli su svojoj djeci i strip-dječiju pornografiju, itd. Pa se pitamo zašto bi se neko dijete odupiralo takvim konceptima, ako je i samo odraslo u njima,
usvajajući niz novih obrazaca, kulturološki uvjetovanog, ponašanja, ne smatrajući ih nastranim, niti upitnim.

Na kraju postavljam pitanje: Da li ćemo i našoj ili djeci drugih roditelja i mi naposljetku incest njihovim pravom i slobodom predočiti, samo ako se oni svojevoljno, obostrano, oko njegova čina usaglase, pozivajući se na nove, sve prisutnije/prihvatljivije društvene kalupe? Hoće li i naša djeca postati dijelom nosilaca „nove kulture“? Zašto ne krenuti upravo od njih onda kada svoju podršku pružamo (bilo)kojoj razlici? Kako ćemo ih odmaknuti od mogućih krivih puteva, kada je svaki put izbor i sloboda. I skoro da ne postoji krivi put. Svi putevi vode u raj društvene razlike… Postoji razlika između trijeznoga i neotriježnjenoga čovjeka, ali njihova razlika ne zavređuje čast i slavu na obje strane.

Ako splet znanstvenih, religijskih i etičkih argumenata jednu društvenu pojavu konstantno kvalificira u negativnom kontekstu, onda je takvu pojavu nehumano nazivati ljudskim pravom jer čovjek ima pravo samo na dobrobit sebi i drugima, bez nanošenja štete samome sebi kao i negativnih utjecaja na samu okolinu. A odmicanje od štetnoga djelovanja, odlika je savjesnog i visoko osviještenog, moralnoga čovjeka. Jednostrana, bezmalo površna, poimanja slobode čovjeka moraju se odbaciti, dok nisu preuzela maha postajući krajnje destruktivna po cijelu društvenu zajednicu.

Piše: Hasreta Salkić

O autorici:

Hasreta Salkić je studentica Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Tuzli, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Akos.ba.

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top