Koja emocija je prepreka za ulazak u džennet?

Ko smo mi? Šta nas to tjera da se osjećamo vrijednijim i uzvišenijim od drugih? Na šta smo toliko ponosni?

Čovjek kao nerealno, nesavršeno biće i zaboravno biće često nije svjestan stanja u kojem se nalazi i koje ga je obuzelo. Kada se i odluči na analizu pojma o sebi, na samopromatranje ili samoopaženje, ponovo se javlja problem zbog upitne realnosti analize koja je često zamučena željom za samouzdizanjem i samopotvrđivanjem. Jedno od stanja koje sa sobom donosi brojne teškoće i probleme; koje prethodi gotovo svim drugim grijesima, uzrokuje i u uvodi u sve ostale grijehe; a kojem pridajemo jako malo važnosti i pažnje jeste oholost. Oholost se definiše kao stanje (duhovno, moralno, emotivno) osobe u kojem osoba prekomjerno uzdiže samu sebe, uživa u vlastitoj superiornosti i nadmoći nad drugima. To stanje vrlo neprimjetno obuzima čovjeka uništavajući pritom svako dobro u čovjeku i postajući vladar njegovih prosuđivanja, reakcija, postupaka, postepeno ga vodi u propast.

U predajama se prenosi da je prokleti šejtan obožavao Allaha Uzvišenog prije stvaranja Adema a.s. Allah mu je zbog njegove izuzetne pokornosti dao visoki položaj, tako da se klanjao Allahu zajedno sa melekima (iako je on sam bio džinn). Nakon što je stvorio Adema a. s. Uzvišeni Allah je iz svoje mudrosti naredio melekima da mu se poklone (taj naklon nije bio čin obožavanja, već prema mišljenu učenjaka ta naredba je značila izražavanje počasti stvorenju koje je Uzvišeni Allah oblikovao svojim rukama, a Allah najbolje zna).

Međutim, šejtan to nije uradio: “A kada rekosmo melekima: ‘Poklonite se Ademu!’, oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik” (El-Bekara, 34.).

Nakon toga je Uzvišeni Allah upitao prokletog šejtana: “Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?’, upita On. ‘Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače’, odgovori on.” (El-E’raf, 12.)

Često se dešava da izjednačavamo pojam ponos sa pojmovima arogancije, drskosti, bahatosti i oholosti. Vjernik je svjestan da sav ponos, ugled i veličina i moć pripadaju samo Allahu, pa ih samo od Njega Uzvišenog i traži pokoravajući se Njegovim propisima. Ponosan je vjerom koju nosi u svojim grudima, a istovemeno pokoran naredbama svoga Gospodara. Vjernik je svjestan da sve što ima (lijep izgled, tjelesna snaga, znanje, imetak, položaj, funkcija) ne pripada njemu, već da mu je to Njegov Gospodar dao na korištenje, i sve što mu je dato koristi isključivo za sticanje Ahireta. Aroganciju, drskost, bahatost i oholost karakterišu zajedničke poveznice – potcjenjivanje i omaložavanje ljudi, kompleks superiornosti i neprihvatanje istine. Upravo je to bio razlog zbog kojeg je Iblis postao nevjernik.

Uzvišeni Allah ga je prepustio samome sebi i svojoj umišljenosti, pa je pao u zabludu: “Daj mi vremena do Dana njihova oživljenja! – zamoli on. Daje ti se vremena! – reče On. E zašto si odredio pa sam u zabludu pao – reče – kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!” (El-E’raf, 14,15,16.)

Kao što sam u početku navela oholost je uzrok svih ostalih grijeha, iz razloga što čovjek ne shvata ozbiljnost stanja u kome se nalazi. Oholost dovodi do bolesti srca i čovjek više nije u stanju razlikovati dobro od lošeg, moralno od nemoralnog, normalno od nenormalnog. Ukratko, oholost rađa zavist, razvrat, mržnju, nasilje i podređivanje dunjaluku. Ohol čovjek, prepušten samome sebi, često je marioneta u šejtanovim rukama: “On jednima na Pravi put ukazuje, a druge, s pravom, u zabludi ostavlja, jer oni, mjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju i misle da dobro rade.” (El-E’raf, 30.)

Oholost je ozbiljno oboljenje koje ima tragične posljedice kako za oboljelog tako i za njegovu okolinu i neophodno ju je na vrijeme dijagnosticirati i liječiti. Prenosi se da je Poslanik s.a.w.s rekao: “U Džennet neće ući ko bude imao u srcu makar koliko trun oholosti.” (Muslim) Ukoliko prepoznamo simptome ove nimalo bezazlene bolesti, neophodno je da:

• se prisjetimo da smo stvoreni od ničega – od kapljice sjemena;
• razvijemo svijest o tome da sve što trenutno sa ponosom pripisujemo sebi i učinku “naših ruku, truda, zalaganja i znanja” nije ništa nego milost koju nam je Allah dao kako bi nas iskušao kako ćemo se prema istoj odnositi;
• razvijemo osobinu skromnosti;
• nas ne dotiče hoćemo li u očima ljudi biti veliki i priznati, već da nam je jedino bitno zadovoljstvo našeg Gospodara;
• postanemo svjesni opasnosti koju oholost nosi sa sobom i primjenimo lijek naveden u Kur’anu: “A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha, On uistinu sve čuje i zna. Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi, dok prijatelje šejtanove šejtani podržavaju u zabludi i oni ne dolaze sebi. (…) I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi bezbrižan – oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu se klanjaju; samo Njega hvale i samo pred Njemu licem na tle padaju.” (El-E’raf, 201,202, 205, 206.)

Za Akos.ba piše: Alma Kazić