Ko to nama pjeva/peva?!

Sjećam se kad sam se prvi put osjetio posramljeno: bio sam prvi razred i igrajući se sa sestrom u jednom trenutku sam uzeo njenu najdražu haljinu sa cvjetićima i obukao je kako bih je isprovocirao. Pošto mi je nije mogla oteti, urođenom ženskom mudrošću odlučila je da otvori vrata ne bi li me ko vidio i u tom trenu nailazi komšinica i vidi me u haljinici. Postiđen, haljinu sam vratio u trenu ostavši u pantalonama, svojoj drugoj koži.

Danas razmišljam o fenomenima zvanim Vrećo i Prija i njihovim utjecajima na ljude. Sve naše današnje krije se u našoj prošlosti samo ako smo spremni dovoljno objektivno sagledati okolnosti u kojima smo odrastali. Odrastavši samo s majkom koja iz ljubavi prema nejakom djetetu nije u njega usadila ništa od muških osobina Balkanaca pretvorivši ga u ono što jeste ma šta to bilo. Ljudi “otvorenih pogleda” a sakrivenih stereotipa i kompleksa posebno prema tradiciji dočekaše ga ko živog kumira pa nejaki i postiđeni, vjerujem i maltretirani mladić odjednom dobi svoj pijedestal. A ovdje se uvijek znalo, da se moderno izrazim, ko “stojeći urinira” i granica između muškog i ženskog svijeta se naglašavala u svemu (arhitekturi, poslovima, načinu ophođenja, življenja, školovanja) nekad opravdano a nekada neopravdano. Muškarci i žene iako u istim kućama i sa sličnim sudbinama nikada nisu bili isti, svako je imao svoje sreće i nesreće.

Danas, u svijetu bez pravila, granice se pokušavaju obrisati, ali time samo jasnije bivaju naglašene razlike koje same po sebi postoje između dva prirodna roda. Ogleda se to u svemu a najlakše je prepoznati u modnim trendovima: feminizirani muškarci i muškobanjaste žene su samo uzorci iz cijelog spektra društvenih slojeva, nasuprot kojih imamo “kockaste” muške glave napuhanih i tetoviranih ruku i ramena te “plastične” lutke isturenih jagodica, prćastih noseva te napuhanih usana i drugih, tuđem oku zanimljivih, zaobljenih dijelova. Od pećinskih gorostasa do plačljivih dečkića, od ratobornih amazonki do prepariranih barbika društvo postade ko buvlja pijaca – za svakoga se nađe ponešto. A meni padoše na pamet glupa pitanja: Koja bi majka pustila da njena kći dijeli svlačionicu sa nekim pišonjom koji se izjasnio kao žensko? Kako sada dijeliti sportove i sportiste, koju oznaku staviti na wc kabine? A kakve tek muke čekaju gramatičare. Ostale kategorije spektra su previše obični i prosječni odnosno “zaostali” da bi bili zanimljivi za temu ovog teksta pa ćemo ih svesti na nekoliko riječi: to su tipični Balkanci zaleđeni u vremenu i prostoru i u najboljem i u najgorem smislu. I sam sam takav pa je ovo tekst iz te zaostale perspektive. Čitam informaciju da je jedan Ono opet napunio (već brljam s gramatičkim kategorijama) BKC a onda zaintrigiran brojem prisutnih pogledam galeriju slika (rizikujem da me optuže da to iz mene progovara ženska strana): vedra lica, većinom žena, zaljubljeno gledaju u pojavu sa senzibilnim glasom na sceni. Lice s bradom u pripijenoj haljini pleše i pjeva “šireći ljubav” a za mene, priprostog Balkanca, ljubav u stopu prati erotika pa ne mogu da smirim želudac zbog imaginacije kako to biće izgleda bez haljine.

Odjednom ljubav i erotika gube svaki smisao i zatvaram vrata, pardon, portal, kao onda s haljinom, ali ostaje zanimanje ko to može gledati i slušati. Većinom ženski svijet, godina starosti između 30 i 50 (godine prije gašenja svake nade u ostvarenje ženskih snova u najširem smislu), djeluju školovano, urbano, možda bračno i porodično neostavarene. Poneki muškić, onako femi, prijatelj kojeg žene ne doživljavaju kao muškarca nego kao brata ili rođaka. Kažu da je sevdah crna žuč a meni jedino i dalje reagira želudac. Ili je to samo moja uobrazilja umišljenog Poaroa? Jesu li to osobe neispunjenih ljubavnih i erotskih fantazija koje u glasu onoga što pjeva nalaze nedosanjanu ljubavnu i erotsku čežnju? Ko se to i kako izdigao iz mog balkanskog pogleda na svijet u kojem se tako osjećam svoj na svome? U mojoj glavi će žena uvijek biti žensko a muškarac muško jer je jedino to prirodno, sve drugo je ono, Bože me sakloni. (Kako sam zaostao, reći će.) Sevdalinka će uvijek biti pjesma muškarca ženi ili žene muškarcu ma kako je pokušavali “modernizirati”. Neki će reći slušaj glas – ne gledaj, ali taj glas ima svoje tijelo i zamišljam reakciju Safeta, najboljeg pjevača u zemlji i na zemlji, kad bi mu neko tražio da obuje štikle i obuče haljinu i ne mogu ni da zamislim. Ali zaljubljena lica sa slike još su tu i onda shvatam: to je fetiš, dozvoljena mašta, (ne)izliječeni kompleksi, odrođeni stid, hrabra glupost, neostvarena ljubav. Majka koja sinu nije skinula haljinu nego ga pohvalila, tad je igra postala način života, to je ta sloboda za kojom ne čeznem jer ne može k…nja, pardon, muško nositi haljinu i ne mogu to gledati ni slušati makar pjevao kao grčke muze ili nadmašio mog Saju. Takvoj “ljubavi” je rizično i leđa okrenuti. Drugi fenomen je Prija, nedoškolovana Brenina snaha, koja je pokorila Balkan brže nego sve vojske kroz historiju. Punila je koncertne dvorane po nekoliko noći zaredom u našim eksYu centrima. Ne priča o politici, vjeri, naciji jer sverkva danas veli “nije važno da li peva ili pjeva” brišući iz naše memorije sve zločine koji se desiše u rašivanju jugoslovenskog ćilima. Svekrva nakon nje zakazuje svoje koncerte u Sarajevu računajući na amneziju i lošu snimku svoje šetnje po Bijeljini u maskirnoj uniformi s ciljem dizanja morala nebeskim vojnicima. Ne sumnjam da će dvorana biti dupke puna glava prazne memorije. Prija pjeva uvijek istu mantru iz pozicije žene koja je jaka, ostavljena, povrijeđena, koja ima pravo na legitimnu prevaru, koja zna šta muško hoće od žene i ne bježi od toga. Ne idealizira muškarca nego ga svodi na mjeru, ali ne bježi od toga ni da joj je takav jedino interesantan makar bio “bogata sirotinja”. Publika: listom mlađa raja, opet većinom ženskog spola ali do 30 godina, dakle još u snovima sanjaju prinčeve u crnim džipovima. Iz stihova i publike nazire se svjetonazor današnje omladine, njihovi ideali i stremljenja. Stoga i ne čudi pojava da se djevojčice čak i sa osnovnoškolske ekskurzije vraćaju trudne a roditelji sliježu ramenima uz konstataciju “takav vakat”. Dok Ono “širi ljubav” jer mu erotika nije jača strana kod Prije u stihovima erotike, seksa u najavi, avantura, nevjera uz bolna ljubavna razočarenja ima napretek, ali jaka žena to savlada, bar takav dojam želi da ostavi. Unutarnja pustoš ostaje prekrivena lažnim osmijehom našminkanog lica. Za nekoliko godina će se možda mladi fanovi iznevjerenih očekivanja pridružiti onim starijima kako bi do pedesete “širili ljubav” nakon čega se pretvaraju u samotnjake propalih tijela i nedosanjanih snova. Kad napisah nedoškolovana nisam htio uvrijediti nego naglasiti da ona narodna mudrost kako “škola i đubre nikad nisu izdali” ne vrijedi više. Škola je izdala, njive su zarasle u šikaru a u tu lažnu mudrost još vjeruju poneki roditelji i naivni prosvjetni radnici koje djeca sa žaljenjem gledaju dok je kao dosadnu poštapalicu ponavljaju svakoj generaciji. Influenseri, youtuberi, lifecouchi, sportisti, pjevači, biznismeni imaju sve, školovani imaju biro i termin za ambasade. Učitelji i učiteljice nisu više uzori nego uzorci ljudi sa pogrešnim izborom zanimanja. Uh, kako bih volio da se varam! Ako je umjetnost slika stvarnosti ja biram Munchov “Krik”! Gdje si, Sajo, da mi otpjevaš šta je bilo s ubogom Hankom dok kao muški šovinista usisavam i peglam?

Piše: Edin Balta

Akos.ba