Ko su bile Haridžije?

Kroz islamsku povijest, u različitim periodima nicale su nove sekte zagovarajući radikalne i drugačije tumačenje vjere. Jedna od najradikalnijih i najnasilnijih gupa nastalih tokom političkog meteža za vrijeme halife Alije b. Ebi Talib r.a. (656. – 661. g.) jesu Haridžije. Počeli su sa radikalnim političkim težnjama, te su kasnije razvili ekstremno učenje i tumačenje vjere, što ih je odredilo nasuprot većine ostalih muslimana. S obzirom da njihovo političko djelovanje i učenje nije dobilo veliki primat među muslimanima, ipak, u nekim periodima su imali ogroman uticaj na određene grupe. Kroz proteklih 1400 godina po Hidžri, njihova ideologija je uspjela zaživjeti u nekim zajednicama muslimana, koje nisu imale jak uticaj na ostatak ummeta.

Pozadina pokreta Haridžija
U junu 656. godine (35. po Hidžri) na Osmana b. Affana, poglavara islamske države, bio je izvršen atentat. Ubice halife su bili grupa nezadovoljnih egipatskih ratnika, jer im je smetala presuda h. Osmana koju je donio u jednom slučaju između njih i namjesnika Egipta. Za razliku od prethodne dvojice halifa Ebu Bekra i Omera, koji su za sobom ostavili barem neke smjernice o izaboru novog halife (Ebu Bekr je lično odredio Omera b. Hattaba za halifu, dok je Omer odredio vijeće od šest članova koji su među sobom trebali izabrato novog halifu), Osman nije ostavio svojim nasljednicima nikakve upute o načinu izbora novog halife.

Nakon atentata ubice halife su držale Medinu pod svojom kontrolom, te su tražili od Alije b. Ebi Taliba da preuzme halifat. Alija je, naravno, odbio ponudu. Prihvatanje poziva da preuzme halifat, neki bi mogli tumačiti kao njegovu indirektnu upletenost u slučaj ubistva i odobravanje atentata na Osmana, što je nezamislivo, s obzirom da je Alija poslao svoje sinove da zaštite Osmana kada su ga pobunjenici zarobili u njegovoj kući. No, kada su neki velikani Medine savjetovali Aliji da je on najbolji izbor muslimana u tom trenutku, koji bi mogao dovesti ponovo mir i stabilnost, pogotovo zbog njegovog statusa da je bio Poslanikov rođak i zet, on je, ipak, premišljajući se, na kraju prihvatio poziciju četvrtog halife islamske države.

Stupajući na čelo hilafeta, Alija je odmah dobio opoziciju i neistomišljenike. Jedan od njih je bio rođak Osmana b. Affana, Muavija b. Sufjan, tadašnji namjesnik Sirije. On je dao uslov ukoliko da prisegu i prizna novog halifu, Alija treba da kazni pobunjenike iz Egipta i ubice h. Osmana. Alija je vjerovao da to nije mudro učiniti u toj situaciji. Iako nije odobravao atentat, smatrao je da bi kažnjavanje pobunjenika dovelo do još većeg revolta i krvoprolića, te bi ubrzalo propast mlade muslimanske imperije, a to on nije želio.

Bez Muavijine prisege i priznanja, Alija je ostao bez podrške jedne od najvećih i najprosperitetnijih provincija hilafeta. Muavija je bio popularan i cijenjen u Siriji. Postavljen je za namjesnika Sirije još za vrijeme halife Omera, i učinio je ogroman korak, uspjevajući da uspostavi dobre odnose između starosjedilačke kršćanske populacije i novopridošlih islamiziranih Arapa. S druge strane Alija je imao veliku podršku u Iraku, posebno u gradu Kufa, gdje su njegove pristalice bile ogorčene zbog Muavijinog odbijanja da da prisegu Aliji.

Kako bi se izbjegao sukob između pristalica Muavije iz Sirije, i Alijinih iračkih pristalica, njih dvojica su se odlučila da spor rješe arbitražnim putem. Dogovorili su da treća strana objektivna i neovisna, rješi spor i pronađe rješenje, te bi tako novi halifa mirno rješio sukob i izbjegao podjelu hilafeta. Međutim, Alija je naišao na neočekivane komplikacije tokom arbitraže. Neke od njegovih pristalica su otišli daleko smatrajući da je on imao potpuno pravo što nije kaznio Osmanove ubice, te su uveliko bili razočarani njegovim pristankom na arbitražu. Prema njima, Alija je učinio veliki grijeh pristavši na arbitar sa Muavijom, te su se odvojili i napustili Aliju, i po tome su dobili naziv Haridžije (također poznati kao Haridžiti) što znači “oni koji su napustili”.

Učenje i vjerovanje Haridžija
Nastanak i razvoj pokreta Haridžija i njihovog učenja, je zanimljiv po tome što se može vidjeti kako se od jedne političke ideje može izroditi potpuno novi pravac i konfesija u islamu. Kroz sličan proces prošli su i Šiti nešto kasnije u povijesti. Stav Harižija, da je Alija pogriješio, ubrzo se pretvorio u vjerovanje da svaki musliman koji učini veliki grijeh nije podoban da vlada. U početku je ovo bio samo jedan extreman stav, ali, nažalost, nije se završilo samo na njemu.

Haridžije vjeruju da su veliki grijesi sami po sebi dio kufra. Također tvrde da ako musliman počini grijeh, automastki postaje kafir, te imaju pravo da se bore protivnjega i pogube ga, čak ako je u pitanju halifa ili ashabi Poslanika a.s. Što više, ako ne prihvataš njihov stav da je veliki grijeh dio kufra, također si nevjernik i stiču pravo da te ubiju ili se bore protiv tebe.

Vjerovanja Haridžija nemaju veliku podršku u islamskoj teologiji (Ehli Sunnet). Tekfir (proglašavanje nekoga nevjenikom) je jako rijetka i krajnje usamljena pojava u islamskom vjerovanju, mišljenje većine je, kao što je navedeno u djelu ‘Akida et- Tahavija’, jeste da jedina situacija u kojoj osoba prestaje biti muslimanom je ako javno izjavi da ne vjeruje u Jednog Boga i Muhameda kao Božijeg poslanika. Veliki broj Haridžija je neobrazovana i ne poznaju dovoljno Kur’an i hadise Poslanika a.s. Većinna su bili Beduini, pustinjski razbojnici, koji su bili neuki i nisu najbolje razumijevali islam, te su lahko prihvatali učenje Haridžija.

Haridžije nikada nisu imali veliku populaciju, osim što su pogrešno tumačili islam, njihove ideje su bile previše ekstremne za većinu ljudi, ali to ipak nije spriječilo malu grupu Haridžija da imaju veliki utjecaj u nekim islamskim sredinama. Prema njihovom učenju, oni su pokušali smaknuti sve političke lidere koji su sudjelovali u arbitraži i bili razlog njihovog odvajanja od Alije. Pokušali su ubiti Muaviju i Amr b. Asa koji je bio namjesnik Egipta. Ipak su 661. godine uspjeli da ubiju Aliju r.a. Ubistvo Alije, Poslanikovog zeta i rođaka, dovelo je do kraja vladavine četvorice pravednih halifa i početak vladavine Emevija na čelu sa Muavijom.

Kroz minula stoljeća konstantno su stvarali nerede i smetnje za vrijeme vladavine Emevija i Abbasija. Tokom svojih mnogobrojnih pobuna nikada nisu uspjeli da zauzmu važne islamske centre, ali su mudro koristili svoje poznavanje prilika u pustinji, lutajući hilafetom i uznemiravajući sve one koji nisu htjeli prihvatiti njihovo učenje. U sjevernoj Africi uspjeli su pridobiti Berbere, koristeći ih za svoje nerede protiv vladajuće arapske klase.

S vremenom učenje Haridžija polahko izumire. Postali su taoci svog ekstremizma, koji ih je spriječio da budu općeprihvaćeni od većine muslimana. Na kraju sasvim malobrojni od njih su ipak uspjeli da ublaže i promijene svoje ekstremno vjerovanje i razviju se u tzv. ‘Ibadije” koji danas čini većina stanovništva Omana. Dok Haridžije još uvijek u potpunosti nisu nestali, njihov koncept ‘tekfirizma’ se s vremena na vrijeme probudi i proširi u nekim ekstremnim grupama, čak se osjeća i u nekim modernim političkim pokretima.

Bibliografija:

Hodgson, Marshall G. S. The Venture of Islam: Conscience and History in a World Civilization. Chicago: U of Chicago, 1974.
Ibn Khaldūn. The Muqaddimah, An Introduction To History. Bollingen, 1969. 230.
Saunders, John J. A History of Medieval Islam. London: Routledge & Kegan Paul, 1980.

Izvor: lostislamichistory.com

Za Akos.bA preveo: Dženan Karač