Ko stoji na putu Arapskom proljeću

Politički istraživač i mislilac, dr. Rafiq Habib, tvrdi da je Arapsko proljeće, još od samog njegovog početka bilo blokirano i ometano. Ova blokada je dolazila iz redova arapsko-zapadnog savezništva. Bilo je očito, od samog početka, kada su ljudi tek počeli da izlaze na ulice, da postoje težnje i napori da se čitav ovaj događaj osujeti i zaustavi. Razne političke tendencije i grupacije, u to vrijeme, su učinile sve da promjene „pravila igre“.
Sa druge strane neke ektremističke grupacije su razumjele da je jedini odgovor ovom savezu oružana borba. Tako su ove grupe smatrale predstavnicima Arapskoga proljeća, a u biti su bile daleko od toga.

Pomenuti analitičar nedavno je završio svoje istraživanje pod naslovom „Tri neprijateljska saveznika protiv arapskog proljeća.“ Autor studije primjećuje da su sve one borbe protiv revolucionarnih ustanaka u arapskom svijetu, ustvari proizvele pravo Arapsko proljeće. Prava želja za pravdom i slobodom se rodila tek poslije, nakon pokušaja blokiranja uličnih ustanaka i revolucija. Slobodno možemo reći da se osnovna komponenta revolucionarnog duha, pojavljivala shodno velikim pritiscima i nasilju nad narodom.

Tako je Arapsko proljeće postalo ljuti protivnik tiraniji, zapadnim uticajima, političkim sektaštvima i oružanim ekstremnim idejama, prezentirajući i zastupajući, u isto vrijeme, civilizacijski progres oličen u islamskom političkom projektu kojeg nose arapski suniti.

Izgleda da je Proljeće koje je nastalo kao otpor protiv tiranije, korupcije i stranih uticaja, počelo da se regeneriše i prilagođava otporu protiv nasilja i nereda. Kao takvo, Arapsko proljeće je jedini mogući izlaz iz haotičnog stanja u kojeg su upale neke arapske zemlje. Onoliko koliko je revolucija jedini mogući izlaz, toliko će biti sposobna da se odupre silnim izazovima, sve dok na poslijetku ne pobjedi.
Studija spominje nekoliko vrlo važnih pitanja:

Arapsko proljeće u sučeljavanju sa izazovima

Dr. Habib tvrdi da se promjene u arapskom svijetu sučeljavaju sa nekoliko otvorenih protivnika. Pod promjenama, on podrazumijeva oslobađanje arapskog svijeta u pravom smislu te riječi. Jednostavno, riječ je o jednom velikom sukobu između dostignuća Arapskog proljeća i onih koji žele da minimiziraju te rezultate. Po dr. Habibu, najveći protivnik arapskim ustancima su zapadni utjecaji pomješani sa arapskim državnim tiranijama. Prvenstveno se misli na neke zemlje Zaljeva, Izrael i Ameriku.

Istakao je da je zapadni autoritarni front uspio privremeno vratiti vlast u Egiptu, uz podršku zaljevskih i zapadnih politika i Izraela. Isto tako, uspio je prodrijeti i utjecati na revoluciju u cjelini, u svojoj namjeri da vrati režim koji je vladao prije izbijanja revolucije.
Pojavio se i regionalni front koji je prestavljao političko sektaštvo, ako govorimo o tome onda je najizraženiji primjer invazija Amerike na Irak, čime se političko sektaštvo znatno raširilo. U isto vrijeme, Zapad je izgradio savezništvo sa političkim strujama koje je lično postavio, a koji će, u isto vrijeme, štititi interese izraelskog okupatara. To je najveći problem koji je proizišao iz sektaških sukoba.

Političko sektaštvo, po mišljenju dr. Habiba, će izazvati regionalni konflikt, posebno između Saudijske Arabije i Irana. Ovakva politika postala je osnovica za stvaranje regionalnih pritivnika i takmaca. Stoga vidimo jako širenje šiitskog uticaja u regionu.
Habib je pojasnio da se ovaj konflikt, prije izbijanja Arapskog proljeća, ograničavao na sukobljavanje zapadne autoritarne fronte i fronte političkog sektaštva. To primjećujemo iz primjera konflikata između Irana i zapada, sa jedne strane, odnosno konflikata između Irana i Saudijske Arabije, sa druge strane. Regionalni sukob se dalje proširio od Libana do Iraka, Bahreina i Jemena.

Uspjela je politička sektaška fronta da se proširi na Irak i Siriju, pa čak i da prodre u sirijsku revoluciju i pretvori je u sektaški građanski rat. Tako se politička sektaška fronta razvija na račun „Arapskog proljeća“, isto kao što se razvijala i na račun zapadne autoritarne fronte.
Zatim se pojavio i ozbiljno počeo širiti, oružani ekstremizam, nakon čega se relativno smanjio, da bi se, kasnije, ponovo počeo širiti. Ovaj fenomen se pojavio kao rezultat otpora protiv tiranije i stranih uticaja. Na taj način militantne aktivnosti su postale suparnik tiraniji, korupciji i stranoj dominaciji.

Autor, u nastavku studije, tvrdi da se sa početkom Arapskog proljeća, oružani način rješavanja problema našao pred egzistencijalnim pitanjem, obzirom da je tada mirni način borbe za prava urodio plodom i donio promjene. Međutim, konkretno u Egiptu se desila kontrarevolucija, a nakon toga i vojni udar. U drugim dijelovima se raširio sektaški politički sukob, što je ponovo dovelo do toga da se raširi i počne prihvatati ideja o militantnom ekstremizmu kao rješenju.

U središtu takvog razvoja događaja, Arapsko proljeće se našlo pred nekoliko izazova. Prvi izazov jeste jak strani utjecaj, pomješan sa domaćim autoritarizmom, zatim izazov političkog sektaštva, te jedan sasvim novi izazov koji se ogleda u militantnom ekstremizmu. Naravno, svim navedenim frontovima, automatizmom, veliki izazov i prijetnju predstavlja Arapsko proljeće.

Neprijateljski savez

Dr. Habib otkriva da je najveći neprijatelj Arapskom proljeću izraziti zapadni utjecaj, izražen u autoritarnim državnim sistemima, zbog toga što je revolucija udarila upravo na ovu kategoriju. Jasno je da je u skoro svim arapskim zemljama prisutno ovakvo uređenje, što je donosilo veliku korist određenoj grupi ljudi, odnosno određenim ideologijama, te su oni bili najpreči da se odupru onima koji su potkopavali njihovo kraljevstvo.
Nakon kratkog oklijevanja i političko sektaški front bio je prinuđen da pokaže svoju snagu. To se desilo kada je revolucija stigla u Siriju, a Iran počeo da maksimizira svoju utjecaj u regionu i da daje prednost svome sektaškom identitetu nad islamskim vrijednostima. Njima je bilo važno očuvati i, po mogućnosti, proširiti iranski šiizam po svaku cjenu. Jasno se vidjelo da Iran želi da podvede Arapsko proljeće pod jedan od frontova, tj. u front protiv zapadnih utjecaja, što bi Iran svakako želio da iskoristi u svoje interese. Međutim, narodni ustanak po svojoj prirodi nije pripadao određenom frontu, nego je to borba za slobodu i oslobađanje od okova. Tako je Iran obznanio svoj stav i otvoreno se suprotstavio Arapskom proljeću, te se stavio na stranu svojih interesa oličenih u sektaškim usmjerenjima.

Pogledamo li u sljedeći front, a radi se o pojavi militantnog ekstremizma, vidjet ćemo da se Arapsko proljeće protivi ovakvom načinu vođenja otpora. Sa druge strane, svaki neuspjeh Arapskog proljeća, ovaj front gleda kao veliku šansu i priliku da svoju ideju promoviše kao ideju kojoj nema alternative. Time su narodni ustanci dobili još jedan izazov sa kojim se trebalo nositi.

Nakon rasplamsavanja sektaškog sukoba u Siriji, te vojnog udara u Egiptu, militantni ekstremizam je pokušao da kroz osnivanje islamske države prisvoji dostignuća narodnog ustanka, na štetu Arapskog proljeća.
Dr. Habib tvrdi da se Arapsko proljeće, nakon vojnog udara u Egiptu, u pravom smislu riječi bori sa tri saveznička neprijatelja. Bez obzira što front zapadnog uticaja i domaćeg autoritarizma, sukobi sa frontom političkog sektaštva, to ne smeta da oba ova fronta predstavljaju smetnju i opasnost Proljeću. Također, Arapsko proljeće ima prijetnju od strane još dva sukobljena fronta: militantnog ekstremizma i političkog sektaštva. Svim navedenim frontovima je zajedničko to što se bore protiv prave narodne revolucije, poznate kao Arapsko proljeće.

Rat protiv Arapskog proljeća

Vidjeli smo da je, uprkos svim kombinacijama i sukobima, između frontova, svima zajedničko jedno, a to je- poraz Arapskog proljeća. Narodni ustanak se tako našao pred mnogobrojnim iskušenjima i izazovima. Zanimljivo je to, tvrdi dr. Habib, da je strani front, instaliran u domaće režime, zajedno sa frontom političkog sektaštva, svoje cijevi usmjerio prema militantnom ekstremizmu, proglašavajući ga terorizmom, što je u stvari samo izgovor da bi se svim silama borio protiv narodne revolucije, stavljajući je pod isti krov sa militantnim ekstremizmom. Ovaj rat protiv „terorizma“ je prikazan čitavom svijetu kao rat protiv zla i ekstremizma, opasnog po čovječanstvo, ali je on u biti rat protiv ideja koje sa sobom nosi Arapsko proljeće.

Uprkos vojnim elementima u Siriji, a poslije i u Iraku, oružana sredstva nisu nikada bila izbor snaga Arapskog proljeća. Ne zaboravimo da to kod ostalih frontova nije slučaj. Zar dugogodišnji pritisak arapskih režima, kao distributora stranih utjecaja, nije bio u formi nasilja i oružja. Ne zaboravimo da daleko od toga nije ni političko sektaštvo, i na poslijetku militantni front. Proljeće predstavlja mirnu opciju usred oružanih tendencija i trendova, te ga se na takva način pokušava uvući na bojno polje, na kojem bi svakako postalo glavna žrtva spomenutih frotnova. Pogotovo ako znamo da je Arapsko proljeće relativno mlad igrač među ovim iskusnim i „na sve spremnim“ snagama.

Mogući razvoji događaja

Studija spominje nekoliko mogućih scenarija za ove žestoke sukobe. Sve ovisi o sposobnosti svih stranaka da dođu do pobjeda u bitkama. Svaka bitka, i pobjeda u njoj, daje šanse i otvara nove faze rata. Rat će biti dugačak, a privremeni pobjednici će odrediti prirodu sukoba u budućnosti:

• Prvi scenario
Prvi scenario jeste postizanje konsenzusa između zapadnog i sektaškog fronta, kako bi se savezništvom borili protiv zajedničkog neprijatelja- Arapskog proljeća, a nakon toga i protiv militantnog ekstremizma. Posljednji pokušaji približavanja Zapada i Irana nije ništa drugo do pokušaj raspodjele uloga među strankama, kako bi svaka stranka stekla određene koristi.

Realno, nije moguće da bilo koja sekta u regionu stekne neku ozbiljniju prednost. Sigurno je da bi povećani šiijsko- sunnijski sukob izazvao strašne i pogubne posljedice za sve. Čak šta više, moguće je da ovaj sukob izazove regionalni haos i nered. Zbog toga, neka vrsta dogovora, može predstavljati određeno rješenja za sukobljene strane. Ovakav scenario bi doveo do raspodjele uloga između Saudijske Arabije i Irana konkretno, što bi opet rezultiralo postizanju ravnoteže između interesa mnogih podgrupa u ovom konfliktu. Prvenstveno se misli na slučaj Sirije i Iraka.
Svaki vid suradnje između fronta vanjskih uticaja i fronta političkog sektaštva, rezultirat će lakšoj i efikasnijoj borbi protiv Arapskog proljeća. Vjerovatno su u ova dva fronta svjesni ove čijenice. Za njih, najveću opasnost predstavljaju revolucionarne ideje. Zato je logično, ukoliko se ova suradnja desi, da će se prvo pristupiti gušenju ustanaka, pa tek onda militantnih grupacija.

Jasno je i to da militantne grupacije predstavljaju opravdanje i pokriće za određene akcije zapadnih sila, kao i sektaških grupa. Zbog toga bi bilo pogrešno, za njihove interese, da prvo eliminišu militante, pa tek onda revolucionare. U tom slučaju bi borba protiv Proljeća bila mnogo teža nego što je sada.

Dr. Habib misli da u slučaju da dođe do savezništva između zapadnog i sektaškog fronta, Arapsko proljeće itekako ima manje šanse za uspjeh. Pogotovo u slučaju da se ideja militantnog otpora raširi i potraje. Međutim, ukoliko se militantne ideje pođu gubiti, to će dovesti do širenja revolucionarnog pokreta još dalje, što bi uvećalo šanse Proljeća da prije stigne do svoga cilja.

Problem uspostavljanju saveza između fronta zapadnih snaga i fronta političkog sektaštva, može predstavljati društveno okruženje koje je dugo vremena hranjeno sektaštvom, te bi kao takovo sigurno odbilo uspostavljanje saveza. Zaustavljanje sektaškog rata je zasigurno mnogo teže od njegovog širenja. Zatim, bilo kakav savez ove vrste bi išao na štetu sunija i uloge Saudijske Arabije, što bi opet bio razlog lakšeg ujedinjenja svih sunija u regionu, a to bi bila velika šansa za Arapsko proljeće. U tom slučaju pokret oslobođenja bi bio isključivo pravo sunitskih elemenata, nakon što bi šiije postale saveznik Zapada, Izraela i korumpiranih tiranskih režima.

• Drugi scenario
Slijedeći scenario bi bio napredak militantnog ekstremizma na račun zapadnog faktora i političkog sektaštva, te padanje vladajućih struktura. Ovaj scenario je manje vjerovatan, jer napredak militanata ne znači propadanje vladajućih sistema.
Sposobnost militanata da obori vladajuće sisteme zahtijeva izgrađeno povjerenje društvenih masa, što kod njih definitivno nije slučaj. Ovakve grupacije se bolje snalaze na bojnom polju, te ne poznaju dobro vještine svojstvene mirnodobskim okolnostima.
Dakle, vjerovatnoća pada vladajućih sistema u ruke naoružanih ekstremnih grupa jeste relativno mala. Pa i ako se desi na nekim mjestima, sigurno će se sukobiti sa projektom oslobođenja i revolucije, što će opet dovesti do upotrebe nasilja, jer oružane grupe, većinom nemaju odgovor na igradnju zdravog društva, s obzirom na njihove radikalne poglede.

• Treći scenario
Takmičenje svih spomenutih stranaka u održavanju haotičnog stanja u regiji je treći mogući scenario. To stoga što im takvo stanje pruža mogućnost relativnog kontrolisanja situacije. Zapadni front, zajedno sa domaćim poslušnicima treba haotično stanje kako bi pokušao na vlast dovesti saveznika. Isti je slučaj i sa političkim sektaštvom, kojem itekako odgovara nasilje i sukob.

Vladajuće strukture prije pojave Arapskog proljeća, također priželjkuju nastavak haosa i nasilja, kako bi pokazali svome narodu da im oružane pobune i revolucije nisu donijele ništa osim napetosti i neizvjesnosti. To im daje realnu šansu da povrate u potpunosti svoju vladavinu.
Ovaj scenario ima najviše izgleda da se ostvari. Najveći broj strana ga priželjkuje, kako bi pokazali narodu da se ideja revolucije ne isplati. To isto se priželjkuje i od strane militanata. Samo na taj način će oni opravdati svoje nasilne metode borbe za interese.
Nastavak nasilja i haosa garantuje autoritarnim režimima jaku potrebu društva za mirom i sigurnošću. To isto odgovara i zapadnim režimima koji u tom slučaju nude arapskim društvima izlaz iz teških situacija u kojima su se našle, te promovira zapadne vrijednosti koje će dati sve da se nametnu kroz neke nove tiranske vlasti.

Scenario blokiranog Proljeća

Iz svega navedenog zaključujemo da je Arapsko proljeće doslovno okruženo i da se bori protiv tri fronta: zapadnog-arapskog savezništva, političkog sektaštva i militantnih ekstremnih grupacija. To čini da narodne revolucije biju historijsku bitku, predstavljajući apsolutnu pravdu i slobodu.
Zbog svih regionalnih i međunarodnih blokada Arapskog proljeća, ono je postalo sunijskog karaktera, postalo je projekat političkog islama, zastupajući umjerenu islamsku civilizaciju.
Nije moguće da će pobjediti umjerena islamska civilizacija, bez pobjede Arapskog proljeće, i nije moguće da će se osloboditi islamska društva od zagrljaja zapadnih sila, bez pobjede narodnih revolucionarista. Na kraju, nije moguće da ćemo se riješti političkog sektaštva bez da to bude izvojevano rukama predstavnika Arapskog proljeća.

Trijumf Arapskog proljeća

Na kraju svoje studije, dr. Habib je zaključio da se Arapsko proljeće nalazi pred tri velika izazova. Prvi izazov je strana dominacija, drugi politička sektaštva i treći je militantni ekstremizam. Ova tri udružena neprijatelja može poraziti samo nastavak i postizanje uspjeha i zacrtanih ciljeva Arapkog proljeća.

Arapski narodi trpe zbog regionalnih i međunarodnih interesa, a posebno zemlje Šama. Nije moguće ponovno ujedinjenje osim stvarnom revolucijom, potpomognutom od strane većeg dijela ljudi koji žive na ovom prostoru. Ne postoji veza koja ponovo može ujediniti sve strane, osim istinsko, islamsko kulturno-vjersko naslijeđe, a bez koje je raspadanje neminovno.

Po mišljenju ovog analitičara, Arapsko proljeće ide ka izgradnji jedne baze koja će biti prethodnica potpunom oslobođenju. Ova baza će biti izgrađena na ispravnim društvenim i kulturnim temeljima i ona će dati snage i mogućnosti da se revolucija privede kraju i da se njeni ciljevi na poslijetku i ostvare. Iako svi drugi pomenuti frontovi žele nemir i nasilje, Arapsko proljeće će biti jedini mogući izlaz.
U stanju haosa i nasilja, ponovo će, sasvim sigurno, proklijati revolucionarna klica, ali će drugi put biti mnogo dublja i jača. U budućnosti će tok Arapskog proljeća biti drugačiji i usmjerit će se u jednom novom smjeru. Usmjerit će se ka konačnoj pobjedi. To je, vjerovatno, jedini pravi put ka konačnoj slobodi.

Izvor: fj-p.com
Prevod i obrada: Akos.bA