Ko i zašto potencira neutemeljene ”ibadete”?

On je ovim sadržajem pokrio prostore Balkana, govoreći o izmišljenim i neutemeljenim oblicima ”ibadeta” koje su prakticirali balkanski muslimani unazad stotinjak godina.

Dr. Muftić kao osoba koja dolazi iz stare ulemanske porodice i vjernik koji je još kao dijete imao prilike da obilazi bosanske džamije i tekije, vrlo objektivno i analitički prilazi ovoj tematici i pokušava, u svom stilu, da odgovori na ovo pitanje.

Na ovo pitanje pokušavali su da odgovore mnogi autori. I ja sam se, još kao učenik u drugom razredu srednje škole, počeo pitati isto. Pročitao sam jedan prijeratni islamski časopis u kojem su se navodili apokrifni hadisi i neutemeljeni ”ibadeti” i tada, među njima, vidio da autor tzv. noć Lejletul-Regaiba ubraja u izmišljeno. Čudio sam se: kako to da je neutemeljeno, nevjerodostojno i izmišljeno sve oko Noći Regaiba, kada se to kod nas obilježava ”na sva zvona” i o istome priča sa takvim žarom kao da tu noć Uzvišeni spominje u Kur’anu.

Tad sam bio još uvijek ”dijete” i nisam mogao shvatiti tu relaciju ”izmišljeno-neizmišljeno”, ali sam kasnije, istražujući tu tematiku uspio odgonetnuti mnogo više nego je to obična Noć Regaiba.

U periodu dekadence muslimana, pojedine skupine i pojedinci su, iz različitih razloga,  počeli sami od sebe mistificirati određene islamske propise, te izmišljati i ubacivati nove, baš kao da je islam neupotpunjen i krnjav, pa ga sad treba neko uljepšavati, upotpunjavati i ukrasiti svojim izmišljenim ”ibadetima”.

Na prostoru Perzije vrlo rano je nastao kult ”bezgriješnih imama”. Tamošnji muslimani pod dirigentskom palicom određenih džahila, sami su u svoje vjerovanje ubacili ovu dogmu i sami sebe i svoje potomke obavezali na istu.

U trećem i četvrtom stoljeću po Hidžri javljaju se pojedinci koji pokušavaju među muslimanske mase ubaciti i izmisliti mnoge lažne hadise i neutemeljene ibadete. Između ostalih, poznat je primjer dotičnog Ibn Džuhejma koji je sam od sebe izmislio lanac prenosilaca i izmislio hadis o posebnom namazu u tzv. Noći Regaib.

Bilo je i onih koji su proizvoljno izmišljali na desetine predanja pripisujući ih lažno Allahovom Poslaniku, a.s., s ciljem podsticanja ljudi na ibadete, baš kao da nam nisu dovoljni i dostatni oni općepoznati i sunnetom propisani ibadeti. Kad bi se muslimani pridržavali bar polovice općepoznatih farzova, sunneta i mustehaba, ne bi im napamet uopće palo da bilo šta od sebe uvode i izmišljaju. Ali šejtan ne miruje. On zna koliko Uzvišeni Allah prezire novotariju i mijenjanje Njegovih propisa, te stoga šejtan potiče neuke pobožnjake i neznalice da uvode i izmišljaju ibadete preopterećujući i sebe i druge, a uz to stiču i grijeh.

Kasnije se među pojedine muslimane uvriježio kult turbeta i šejhova. Počeli su, po uzoru na kršćane i budiste, da grade velelepna zdanja na grobovima svojih umrlih, uprkos Poslanikovoj jasnoj zabrani da se to ne čini. Zapostavili su rukju i hidžamu, a među neuke mase proširili veliki broj praznovjerja, poput zapisa, strava, raznih amuleta, privjesaka i slično.

Počeli su graditi skupocjene nadgrobne spomenike, nositi cvijeće i paliti svijeće na grobove svojih umrlih, te su, kako tvrdi prof. Husein ef. Đozo, išli dotle da su uveli obrede sedmina, četresnica i godišnjica, nazvavši ih tevhidima, a negdje čak i zadušnicama (po uzoru na komšije nemuslimane).

Uvodene su i abdesne dove, te se među muslimanskim masama proširilo uvjerenje da je abdest neispravan bez tih dova. Uvođene raznih noviteta u vjeru, bilo je karakteristično ponajviše Perzijancima i Turcima, ali nije zaobišlo ni muslimane Arape.

Kako tvrdi šejh Jusuf Karadavi, i on je kao dijete klanjavao izmišljene namaze u povodu raznim neutemeljenih ”mubarek” noći, te u djetinjstvu činio razne druge bid’ate koje su činili (iz neznanja)  i ostali muslimani u njegovom rodnom kraju.

I kod Arapa se znalo za abdesne dove: ”Ove dove i njima slične su izmišljene nakon prvih stoljeća islama, i one nisu utemeljene u sunnetu. A u jednom hadisu se navodi: ”Čuvajte se novotarija, zaista je svaka novotarija zabluda!” Nesumnjivo da je najbolje, kad je riječ o ibadetima, da se ograničimo na ono što se navodi u Šerijatu i da ne izostavljamo sunnete odlazeći u novotarije, jer su dvije stvari osnov vjere. To su: ”Da se nikome ibadet ne čini osim Uzvišenom Allahu, te da Mu se ibadet ne čini drukčije nego kako je On propisao, a ne na osnovu nečijih prohtjeva ili novotarija.” (dr. Jusuf El-Karadavi, ”Savremene fetve I”, El-Kalem, Sarajevo, 2010.)

U periodu dekadence počelo se vjerovati i u razna svetišta, dovišta i slično. Mnoga od njih su preživjela do današnjih dana zahvaljujući pojedincima i skupinama koji potenciraju na istima.

Postavlja se jedno sasvim logično pitanje: Zašto i zbog čega jedan vjernik praktičar ima potrebu da prakticira neutemeljeno i opterećujuće, kad već imamo toliko propisanim i sunnetom preporučenih ibadeta koji su nam dovoljni i sa kojima se zasigurno zaslužuje Allahova milost, magfiret i Njegov džennet?

Zbog čega neko potencira na izmišljenim noćima i izmišljenim nafilama, kad vjernik ima mogućnost da svako svoje veče učini ”odabranim” i ”posebnim”? Svaku noć možemo da klanjamo noćni namaz, zikrimo i učimo Kur’an do jutra, čineći taj ibadet u svojim kućama, iskreno i skrušeno, čineći to isključivo u ime Njega Uzvišenog. Čemu prakticiranje nepropisanih kolektivnih ibadeta (često i za umrle), kad znamo da je svaku nafilu, za razliku od farz ibadeta, efdalnije obaviti u tajnosti (sadaka, dobrovoljni namaz, zikrullah i slično).

Zašto uzimati hljeba nad pogačom? Razmišljajući da ovaj tekst privedem kraju naumpade mi jedno pitanje iz 1970. godine u kojem su neki muslimani sa Kosova pisali prof. Huseinu ef. Đozi kako oni njegovu tezu o nepotrebnosti klanjanja 10 rekata nakon džumanskog farza smatraju ”pretjerivanjem”.

Husein ef. Đozo je, u svom stilu, mudro i razborito odgovorio, da se jasno vidi ko pretjeruje u vjeri i ko unosi novotarije i njima opterećuje ostale muslimane, naznačivši da on tumači islam onakvim kakav on uistinu i jeste, lahak i jednostavan, a da drugi pretjeruju jer uvode ibadete koji nisu bili propisani u doba Poslanika, ashaba i prve četvorice imama naših mezheba.

Kad se već ”dohvatih” džume-namazu, ne mogu a da ne citiram dr. Tarika Muftića koji je i o tome birvaktile pisao:

 ”Božiji Poslanik poslije džumanskih farza nije više klanjao” (Buhari, Muslim)

”Ako neko od vas klanja poslije džumanskih farza, onda samo četiri rekata.” (prenosi Ebu Hurejre)

Kod nas se još uvijek i pored ovih hadisa, klanja deset rekata iza džumanskih farza: sunsunneti, ahirizzuhri (drugo podne) i sunnetil-vakti. U udžbenicima se kaže kako se tih deset rekata može klanjati kao nafila ili kao naklanjavanje nekih izostavljenih namaza. Ne kaže se ko je i zašto uveo klanjanje ovih deset rekata. I ovo je bid’at, novotarija.” (dr. Tarik Muftić, Islam, vjera razuma i Objave, Muftijstvo mostarsko, Mostar, 1996.)

Zašto neko još uvijek potencira na izvršavanju i prakticiranju u tekstu spomenutih neutemeljenih navika i ibadeta, ali i mnogih drugih, ne znam, ali znam da time otežavaju vjeru i sebi i drugima.

Kako bi bilo lijepo kad bi naši ljudi puno više držali do općepoznatih farzova i sunneta i na činjenje istih mudro i blago pozivali i svoje bližnje, nego što mnogi pozivaju na neke nepropisane ibadete tražeći tako ”hljeba nad pogačom”.

U vjeri ne treba pretjerivati, jer onaj koji pretjeruje ona ga nadvlada, pa onda isti posrne i ode ili u vode grijeha (fiska) ili u vode novotarija (bid’ata), pa ga kasnije, zbog njegove opsesivnosti, ni uz pomoć doktora i psihologa ne može da izliječi.

Allahu moj, Ti nas uputi da činimo ono sa čime si Ti zadovoljan, a udalji nas od neutemeljenih i neispravnih običaja i ibadeta koje Ti nećeš primiti. AMIN!

Za Akos.ba piše: Admir Iković