Ko, ako ne mi? Kada, ako ne sada?

Stimuliše na davanje maksimuma od strane svakog pojedninca u svakom trenutku. Ova misao se pripisuje Džon F. Kenediu, međutim, uvjeren sam da su joj Mladi muslimani svojim plemenitim idejama, osjećajima, svojom ustrajnošću, borbenošću dali toliku snagu da plijeni osjećaje i budi svakoga ko se s njom susretne.

Pitanje misije, islamske misije je važno od samog stvaranja čovjeka. To pitanje će biti aktuelno svaki dan do Sudnjeg dana. Ono je pitanje vođe, liderstva, odgovornosti, predanosti, ustrajnosti. Pitanje vođstva je nesavladiva, neprevaziđena, nužna potreba. Živ čovjek mora voditi žive ljude, drugog rješenja nema. Uputa od Boga je ono što ih povezuje, a cilj je da čovjek bude u pravom smislu riječi Božiji namjesnik na zemlji.

Pitanje misije se može posmatrati u užem i širem konteksu. Ako ulogu misije posmatramo u užem kontekstu i svedemo je samo na jedinicu odgovornosti kojom smo formalno zaduženi, postoji mogućnost da će se misija relativizirati i još više ograničavati. Ovo se ipak naziva profesionalni angažman.

Ako ulogu misije posmatramo u širem smislu te riječi situacija je sasvim drugačija. Formalna teritorijalna jedinica s kojom smo zaduženi bi trebala da nam bude  primarna obaveza, sa preciznim koordinatama ne zapostavljajući niti jedan njen dio, niti jednog njenog člana. Predan rad, na toj formalnoj ograničenoj teritoriji, će sam po sebi prevazići te granice. To je misija. Ona nije predmet koji je ograničen kvantitetom, mjerom, mjernom jedinicom, ne može se izvagati, ne postoje fizičke barijere koje to mogu zaustaviti. Misija teži prelivanju, širenju, umnožavanju, ona je podržana Božijom snagom i kao takva ne poznaje granice. Misija ima svoju dušu, i to je čini neuhvatljivom, nezaustavljivom.

Krilatica Ko, ako ne mi? Kada, ako ne sada? nošena misionarskim djelovanjem Mladih muslimana je potvrda svemu kazanom. Sistem, sveukupna javnost, boravak u zatvorima, stigmatizacija, borba za egzistenciju,  nisu bili prepreka da Mladi muslimani promijene sveukupnu bosansku zbilju koja je prijetila da vjerski, muslimanski duh nestane.

Ko, ako ne mi – imami? Kada, ako ne sada?

Misija-da’va u užem smislu riječi jeste djelovanje u džamiji, mektebu, ili izvan njih prilikom džennaze i sl.  U širem kontekstu da’va-misija se može opisati kao neslužbeno djelovanje imama, iako je teško ili nemoguće odvojiti u imamskom pozivu službeno od neslužbenog. Kada kažemo neslužbeno djelovanje misli se na djelovanje izvan okvira džamije, mekteba, bez službene odjeće. Pogrešno razumijevanje ovih navoda bi bilo ”bavljenje nečim što je tamo negdi, a zapostavljanje primarnih obaveza”, NE. To vam je kao kada čovjek obavlja pet dnevnih namaza, posti ramazan, faje zakat. To je primarno. Međutim, klanjajući nafile, čineći zikr, posteći nafilu, dajući sadaku on jača svoju primarnu ulogu vjernika i jača primarne dužnosti koje je kao vjernik dužan izvršavati. Tako je sa misijom-da’vom, iskustvo koje stičemo tim ”neslužbenim djelovanjem” i rezultati koji proizilaze iz tog djelovanja nam pomažu da bolje sagledamo situaciju na prostoru kojim smo formalno zaduženi.

Po uzoru na Božije poslanike imami su poslati narodu, i imajući u vidu hadis da je vođa ljudi njihov sluga, ovo nam govori da se misija imama treba razumjeti u širem kontekstu, službenom i neslužbenom. Misija se ogleda u pozivanju  danju i noću (Nuh, 5.) i djelovanje na svakom mogućem mjestu, djelom, riječju, pojavom.

Ako misiju razumijemo na način da je nama povjerena od Boga i ljudi, i da od nas mnogo ovisi odnos ljudi prema Bogu, kvalitet njihovog života na Dunjaluku i Ahiretu  to je onda veliki emanet. To je poslanički emanet. Nema ko drugi do ti, ti tumačiš i širiš Božiju vjeru. Sve što ne uradiš uradit će neko drugi. Možda s tim nećeš biti zadovoljan. Ribari ljudskih duša su posvuda aktivni.

Nužno je mijenjati moral kod ljudi. To nam je po uzoru na Poslanika, a. s. primarna uloga. Time se bavimo službeno kroz mektebsku nastavu, časove vjeronauke, kroz hutbe, vazove i pitamo se da li smo zadovoljni rezultatima. Rezultati ne ovise samo od nas, to je tačno, međutim, da li možemo više? Trebamo li metodološki šta mijenjati, eksperimentisati, detaljisati?

Imamo li snage aktivnije djelovati, naravno da to bude u okviru ajeta pozivanja na Božijem putu, mudro,  lijepim savjetom. (En- Nahl, 125.)

Ljude treba liječiti i uspostavljati moralne vrijednosti i norme. Puštati da procesi idu mimo naše korekcije jeste bumerang. Danas u svijetu često zlo postaje aktivno a dobro pasivno. A za pobjedu zla potrebno je da dobri ljudi ne učine ništa. (Edmund Burke) Imami nikada nisu bili nijemi posmatrači procesa. Nisu ni danas. Međutim, pitanje slobode koju danas imamo jeste pitanje svih pitanja. Te slobode bosanski imam nije imao kroz vijekove ali je djelovao. Pitamo se koliko će ta sloboda trajati?

Kao učenik medrese sjećam se da je, rahmet mu duši, prof. Besim Čanić navodio primjer imama Osman-ef. Gazibegovića koji je u ono vrijeme, kao osuđivani imam-aktivista obilazio džemat i nailazo na kazane za pečenje rakije. Ljude bi štapom rastjerivao a kazane prevrtao. To je čovjek koji je bio  moralna institucija koji se nije želio povinovati pritisku sistema niti je htio podleći pritisku mase koja luta bez jasnog cilja. On je odgovornost imama nosio na svojim plećima po cijenu javnog linča, zatvora. Zato je spomen na njega ostao lijep do Sudnjeg dana.

Fenomen ”mladi imami”  Mladi imami su budućnost zajednice. Oni su obrazovani, hrabri, puni samopouzdanja, vrijedno rade na mnogim poljima. Uzore imaju u svojim učiteljima i starijim kolegama koji su im uvijek na pomoći. Mladi imami su zaista poštovani ali to što su mladi im treba da olakša misiju a nikako suprotno. Odluka da budu imami je došla u periodu ili na prelazu iz dječačkog u adolescensko doba, tačnije upisom u medresu počinje misija. Velike su to odluke. Valja ih nositi. Bog je taj koji olakašva i pomaže da mlada pleća nose tako teške terete.

Godine su važan faktor misionara. Povremeno, otežavajuća okolnost mladih imama su njihove godine, životno neiskustvo. U prilici su da savjetuju i poučavaju ljude koji su godina njihovih roditelja i djedova. Istina, bilo je poslanika koji su u mladosti dobili poslanstvo pa su kao takvi i preselili. Međutim, ako se pozivamo na životopis poslanika Muhameda,  a. s. vidimo da je on postao imam i poslanik sa 40 godina. To je Božija volja. To je idealna kombinacija, godina, života, mudrosti i djelovanja. Ako pažljivo pogledamo strukturu stanovništva koji su prihvatili islam u prvim danima islama primijetit ćemo da su svi, izuzev h. Hatidže, bili mlađi od Poslanika, a. s. Prema ljudskim parametrima i shvatanjima, uzori i učitelji mogu biti samo ljudi koji su stariji od nas. To je pravilo, izuzetaka je posvuda pa i u imamskom pozivu. Imami uistinu brže zriju u odnosu na svoju generaciju. To može biti u korist starijih džematlija i na ”štetu” mlađih koji žele mladog imama sa svim manirima mladog čovjeka.

 Kako ovo prevazići?

Ako našim jezikom budemo govorili riječi Allaha, dž. š., Njegovog Poslanika, a. s. ako se budemo vodili jezikom i mišlju naših učitelja, i ako budemo djelovali prema onome šta govorimo, imamo priliku za uspjeh. Kroz vijekove su mali ljudi pravili velika djela. Mi možemo djelovati sa svojih  25-30 godina najviše na one koji su naša generacija i mlađi od nas. Ako u tome uspijemo, Božijom voljom i pomoći, zadobit ćemo povjerenje starijih generacija, tako da ćemo biti vođe, imami, i starijim generacijama. Historija je puna takvih ljudi, vođa, misionara, jedan od njih je i sultan Mehmed Fatih koji je sa 21. godinu osvojio Carigrad i postao jedan od najvećih vođa koga poznaje svijet.

U svemu ovome važno je biti vođen čvrstom vjerom u Boga, njegovim tevhidom, takvalukom, tevekkulom, i kazati sebi KO, AKO NE JA, KADA, AKO NE SADA.

Piše: Sanel-ef. Hodžić

Akos.ba