Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Kao ishodište u romanu „Školjka bez bisera“ Efida Šehića

Kao ishodište u romanu „Školjka bez bisera“ Efida Šehića

OSVRT – PRIKAZ
PUT PREMA SEBI

Pisati književni prikaz – osvrt i dati iskreni kritički sud, znači ostati dosljedan objektivnosti, a to, opet, prije svega, znači učiniti otklon od autora. Ipak, moraš biti svjestan i negativne i pozitivne reakcije. U tom malom izboru ja sam se opredijelio za jednu i moram je braniti. Doduše, nema pravila niti savjeta kako čitati knjigu kao što nema ni određenog modela u tumačenju književnog djela. Svakom je dopušteno da knjigu proglasi lošom i da je odbaci, a da ona to ne zaslužuje. Švicarski književnik Amijel Anri Frederik kaže: „Svako shvata u knjizi samo ono što nalazi u sebi „ – ili ništa ne shvata – moja primjedba. Pred nama je, dakle, roman Efida Šehića „Školjka bez bisera“. Može se reći da roman sadrži nekoliko povezanih paralenih životnih priča koje po uzoru na Šeherzadine priče iz „Hiljadu i jedne noći„ autor vješto izlaže u formi dijaloga između protagonista životne zbilje, i tako podstiče našu misao i prisutnost u sadržaju priča. A pisac, upravo, to hoće da čitaoca „natjera“ da nešto unese u sebe, u svoj krvotok i svoje pamćenje, da se ne zaboravi.
Autoru je i stalo do toga da se vidi konkretni nagon i podsticaj za pisanje romana. Ono što je posebno primjetno u romanu je Efidova dosljednost – on svojim stilom pisanja ostaje vjeran sebi i upućuje na sebe. Ne upušta se u neka moderna oblikovanja koja njeguju post-modernistički pisci i post-modernistički kritičari, koji su, uglavnom, nepristupačni većini čitalaca. Dodao bih da je stilsku jednostavnost najteže postići jer je ona svima pristupačna i trajna je. Samo ono što je jednostavno, drago je, a samo ono što je drago može da utiče. A to pisac hoće, da uspostavi komunikaciju, da uputi nasihate onima koji su mu dragi, onima koji su krenuli prema sebi ili su neodlučni. Zapravo, mnogo je lakše pisati književnim jezikom nego svakodnevnim govorom svojih junaka. I ono što Efidovi junaci u romanu pričaju nije književna namjena. Namjena je održavanje veze sa svijetom svoga porijekla, svojim Bošnjačkim narodom, njegovom historijom, običajima, vjerom, folklorom, kulturom, psihologijom… a sve je to obgrljeno narodnim Bosanskim jezikom. Sve priče u romanu su usmjerene protiv ljudskog zla što se besramno sručilo na piščev narod pa zato nije mogao odgoditi aktuelnu i okrutnu stvarnost (nesrećna i prošlost i sadašnjost Bošnjaka ), a da to ne pretoči u riječi kao nužnost i zahtjev za komunikaciju sa čitaocima. Efid Šehić svaku priču svodi na prizor iz života, iz događaja i tako prilagođava načinu dijaloškog oblikovanja zbilje. Njegove priče, dijalozi junaka u romanu: Zijada, Ibrahima, Esme, h. Jusufa, Safeta, Sevde, Elvedine, Hansa, Milera i drugih protagonista…. nas ne opterećuju teškim osmišljenim iskazima. Mi s lahkoćom čitamo i u sebi unaprijed otkrivamo ono još uvijek neiskazano. Zato su ove priče više za čula, za utisak, priče nagovještaja, pamćenja i poruka, nasihata. Piščevi junaci na „PUTU PREMA SEBI“ sve potpisuju vlastitim imenom. U svojoj spoznaji Svemogućeg Stvoritelja Allaha dž.š.


i islamskih vrijednosti, prenose nam u pamćenje i krvotok: „ Kako su naša srca najbolji mezari za najmilije koji su preselili, kako se drži zadana riječ (emanet), kako se postaje čovjek, i kako se čuva čast i obraz svojih roditelja“. „Kako se voli svoj narod i kako se brani svoja domovina, kako se dolazi na tobe i kako se bira PRAVI PUT.“
P:S. „ Gdje god da putuješ dođeš sebi i koga god tražiš nađeš sebe“,
-Put prema sebi- i jeste ishodište romana Efida Šehića

Fehim Softić, prof.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top