Miroslav Krleža: Kako je hrvatski književnik poštovao BiH i bosanski jezik
Hrvatski književnik koji je iza sebe ostavio bogato književno stvaralaštvo, o Bosni i Hercegovini, jeziku i njezinoj historiji govorio je neobično lijepo.
Kroz “Tekstove o stećku” poslao je sljedeću poruku Evropi:
“Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj”.
Krleža je također pisao i o bogumilima:
“Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta… Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja”.
U razgovorima sa Enesom Čengićem osvrtao se na bosanski jezik i govorio je o poznatom ratniku Huski Miljkoviću:
“Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca”, prenio je nedavno časopis za kulturu i društvena pitanja Behar iz Zagreba, a priredio mostarski književnik Ibrahim Kajan.
Huska Miljković (1905. – 1944.), predratni član KPJ i član Okružnog komiteta KPJ za Karlovac, jedan od organizatora ustanka na Kordunu 1942. Komandant je mjesta Velika Kladuša i prvi sekretar Sreskog komiteta za Cazin. Godine 1943. napušta partizane i s nekolicinom pristaša organizira svoju vojsku (hushirovci) koja djeluje na principu tzv. Muslimanske milicije, kontaktirajući u različitim vidovima i s neprijateljskim formacijama na području Cazinske krajine, da bi početkom 1944. godine prišao s vojskom od oko četiri hiljade boraca partizanima i ubrzo poginuo od neprijateljske ruke kao partizanski pukovnik, pisao je Čengić.
“Piši roman o Huski”, obratio se Krleža Skenderu.
“Ako ne napišeš, ne znam tko će, jer jedino Ti možeš napisati, to je Tvoj milje”.
Kritika marginalizaciji bosanskog jezika:
“Čitam u ‘Politici’ intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom”.
Stanje bosanskih muslimana između dva Svjetska rata:
“Uzmimo na primjer Muslimane u Bosni i njihov moralno-psihološki profil devet stotina i četrdeset prve godine i njihov moralno-psihološki profil pedeset godina unazad i njihov psihološko-moralni i materijalni profil od 1918. do 1941. Kroz kakvu jezu, kroz kakvu paklenu prašumu prolazi ta muslimanska svijest i gdje taj Musliman 1941. ima da sebe nađe? Na kojoj strani? Od čega da se spasi on, kome da se otme? Što je on? Što je on u Austriji do 1918.? Što je u Kraljevini Jugoslaviji do 1941.? I jasno je da je taj Musliman poslije svega što je preživio i pretrpio mogao 1941. da kaže: ‘Hvala ti, Bože, da se Švabo vratio.’ Oslobađa ga prividno iz teške situacije, daje mu neke kolajne i fes na glavu, pušku u ruku i daje mu slobodu da puca… A hajde ti budi mudar i snađi se! Pitam se, bogati, što je mogao znati taj Musliman u Bosni 1941.? Hajde, burazeru, znaj! Tamo Draža, ovdje Švabo, a mi ti nudimo sve i onda si i vlast, čim imaš pušku ti si vlast, to je psihologija mase. I tko je političar, mora računati sa sviješću masa, inače ne može razumjeti situaciju kakav je!”.
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
