Kako su uzurpirana gradska mezarja u Bihaću
Greblje Park u Bihaću je bilo uzrpirano. Gradska općina je zamoljena da ga vakufu vrati. Ako pak ne bude htjela, konstatira se da se tu pravno ništa ne može učiniti. Veliko greblje u gruntovnom ulošku broj 1303, katastarska čestica broj 365 i 366 je zamolnicom Zemaljskoj vladi broj 10518/912 također traženo u povrat.[1]
Međutim, ako je prešlo u „treće“ ruke, konstatira se pravna nemogućnost povratka. Na Velikom greblju, Mitar Dugonja, kovač iz Bihaća je držao đubre i razno smeće. Petar Đurić i njegov susjed su „zagrabili“ veliki dio ovog greblja i svojataju ga, dok ga Menahem Levi, pilar iz Bihaća, upotrebljava za stovarište balvana.[2]
Naime, Đujići su imali svoje kuće pored velikog greblja te su zauzeli i pretvorili u bašče 3 do 4 dunuma istog.[3]
Zbog toga je Kotarsko vakufsko-menarifsko povjerenstvo tražilo od Gradske uprave u Bihaću da zabrani ovu uzurpaciju od strane Đujića.[4]
Blizu Bihaćke medrese su se nalazili mezari trojice Bišćana koji su predvodili Krajišnike u borbama protiv Austro-Ugarske, Hasan-bega Bišćevića, Džaferage Popržena i Husejin ef. Hujića. Oni su na Prijekom sudu osuđeni na smrt.[5]
Naravno, nema ovih nišana ni mezara. Sve je tako grubo uništeno. Navodi se također i uzurpacija greblja Šarići, koje pripada džamiji Gornje Prekounje, greblja Murata Pečenkovića, Lonića i Jusufa Žapčevića te se nalaže Kotarsko vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću da prijave o uzurpaciji što prije dostavi u Sarajevo.[6]
Niko Radić u knjizi Bihać sa starih razglednica,[7] konstatira sljedeće: „Groblja na Velikoj otoci i uz kanal Jarak su prosto izbrisana i nema im traga, kao i groblje Ićhisar koje se prostiralo od Meteorološke stanice do Ulice AVNOJ.a, dok su nišani poslužili mnogim stanovnicima ovog dijela grada za izgradnju porodičnih kuća.“ Postavlja se pitanje šta je bilo sa kostima naših predaka? Je li izvršena ekshumacija ovih mezara? Ako jeste, gdje su onda kosti umrlih? Jesu li dobili ikakvo obilježje iznad glava? Nameće se mnogo pitanja. Nažalost, niti na jedno nema odgovora.
Izvor: Mr. Suad Mahmutović, Bihaćki vakufi od 1878. do 2014. godine, Islamska zajednica u BiH, Vakufska direkcija Sarajevo, Sarajevo, 2015. str. 141-142.
[1]Parcela broj 365 površine 2.745 m2 i parcela broj 366 površine 5.830 m2 su evidentirane u gruntovnici kao greblje. Povodom sastavljanja gruntovnice 1888. godine, kao vlasnik u A listu označenih nekretnina uknjižena je opštenarodna imovina
[2]Prijava Kotarskom uredu u Bihaću broj 430, od 9. 5. 1941. godine. ASR
[3]Veliko groblje upisano u gruntovnom ulošku broj 1303, k.č. broj 365 i 366, se nalazi u Prekounju pored željezničle stanice. Radi se o mezarjima džemata Gornje i Donje Prekounje koji su bili predmet eksproprijacije za proširenje željezničke stanice u Bihaću nakon drugog svjetskog rata.
[4]Dopis Kotarsko vakufsko-mearifskog povjerenstva Gradskoj upravi u Bihaću broj 156 od 12. 3. 1914. godine. ASR
[5]Hamdija Kreševljaković, „Prijeki sud u BiH 1878. godine“, Narodna uzdanica, godina 1938, strana 109.
[6]Dokument Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u Sarajevu broj 85 od 25. januara 1913. godine. ASR
[7]Nikola Radić, Bihać sa starih razglednica, Grafomark, 1997. godina, strana 17.
Akos.ba
