Kako su stradali vakufi u Socijalističkoj Jugoslaviji
Tokom Drugog svjetskog rata uništena je dokumentacije katastra zemljišta i zemljišne knjige za 24 od ukupno 77 katasterskih srezova, a po završetku rata pristupilo se obnovi zemljišnih knjiga. Novi premjer je izvršen 1953. godine na osnovu kojeg je uspostavljena nova evidencija o zemljištu. U ovom periodu vakufska imovina je skoro potpuno uništena, a pogotovo u privih četrnaest godina nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1959. godine. Te 1959. godine gasi se Vakufska direkcija kao ustanova koja nije imala potrebe za daljim postojanjem jer je vakufska imovina bila gotovo sva opljačkana. Netom poslje rata komunistička vlast je, Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. agusta 1945. godine, oduzela ogromne komplekse zemljišta pod geslom: „Zemlja pripada onima koji je obrađuju“. Član 8 stav 1 ovog Zakona podrazumijeva maksimum zemljišta kojeg su mogle zadržati vjerske zajednice za svoje potrebe, dok je sve ostalo pripalo državi. „Bogomoljama, manastirima i verskim ustanovama mogu se, prema mesnim uslovima, u svakom pojedinom slučaju ostaviti bašte, vinogradi, voćnjaci, njive, utrine i šume najviše do 10 ha ukupne površine za izdržavanje ili humane ustanove i narodne skupove. Ako su ove ustanove većeg istorijskog značaja, može im se ostaviti u vlasništvo najviše do 30 hekatara obradivog zemljišta“. Ovim Zakonom je gotovo uništena ekonomska osnova vjerskih zajednica jer su bile prisiljene da žive od dobrovoljnih priloga svojih vjernika, i dijelom od državne pomoći.
Majo Dizdar u knjizi Sarajevski vakifi i njihovi vakufi 1462-2001. navodi: „Gradski narodni odbor odmah po završetku rata, juna 1945. godine, obrazuje komisiju za rušenje dućana na Baščaršiji, čemu se odmah i pristupilo kroz takozvane radne akcije građana, da bi rušenje Baščaršije bilo natavljeno sve do proljeća 1950. godine. U tom su vremenu u potpunosti porušeni cijeli blokovi dućana oko Kolobare hana, Gornje i Donje trgovke, blokovi dućana oko Halača i Abadžiluka, dućana na sve četiri strane Bursa-bezistana, te cijela jedna mala čaršija od današnjeg Sebilja prema sjeveroistoku do Sagrdžija i Ulice Safvet-bega Bašagića. Tom je prilikom do temelja srušena 246 dućana, neki od njih s magazama (…) Riječju, nad vakufskom imovinom tokom socijalističke Jugoslavije napravljen je pravi zločin i pljačka bez presedana u prethodnim historijskim periodima, ma kako oni znali biti teški i pogubni po grad Sarajevo“.
Nanesena šteta vakufima u vrijeme Socijalističke Jusgoslavije iznosi 167.400.000 KM usljed nacionalizacije vakufskih stanova, te 576.600.000 KM usljed nacionalizacije poslovnih prostora.
Prema podacima Vakufske direkcije, u periodu 1945 – 1990. ukupan broj oduzetih vakufa je 11.324.496.m2. Nakon ukidanja šerijatskih sudova uvakufljenje je prešlo u nadležnost Islamske zajednice. Ustavom Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, od 13. 7. 1959. godine propisano je da odluku o osnivanju vakufa u smislu člana 25 stav 9 donosi Starješinstvo IVZ-e, na prijedlog nadležnog džematskog odbora i izdaje vakufnamu na bosanskome jeziku. Uvakufljenja u vrijeme Socijalističke Jugoslavije nisu bila česta, a radilo se uglavnom o zemljištu i novčanim prilozima.
Izvor: Mr. Suad Mahmutović, Bihaćki vakufi od 1878. do 2004. godine, Islamska zajednica u BiH – Vakufska direkcija Sarajevo, Sarajevo, 2015. godine, strana 37-40.
Akos.ba
