Vi znate, komesare, da je ovaj grad već sahranio djecu – žrtve maloljetnih delikvenata. Oni su svi moja djeca, a mi čekamo da postanu i Vaša.

Piše: Nataša Gaon Grujić

Sve dok čovjek ne ogoli sebe i ne prostre svoje emocije, svoje vlastito iskustvo, teško da će ga onaj drugi razumjeti.

Ja sam majka dvoje djece. Imam dvije kćerke, danas već studentice.

Jedna od mojih kćerki je disleksična. Disleksija je poremećaj u učenju. Prvenstveno se očituje kod pisanog jezika, odnosno čitanja i sricanja. Teško je djevojčici od sedam godina objasniti da nije drugačija, da njoj treba samo malo više vremena. Teško joj je objasniti da ne treba nju biti stid kada joj se djeca, a govorim o prvačićima od šest-sedam godina, rugaju. Teško je objasniti da su djeca okrutna i da već u toj dobi nošeni čudnim instinktom preživljavanja napadaju slabije, napadaju one za koje znaju da će biti povrijeđeni.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Kako se osjeća majka dok gleda kako joj muče dijete