“Nije stvar u tome koliko knjiga košta. Stvar je u tome koliko tebe košta da je ne pročitaš” Džim Ron
Čitanje bogati kulturu i znanje, osvjetljava pamet i dušu i odvodi unutrašnjost čovjeka u spokojstvo. Mi smo društvo koje treba puno da čita, međutim došli smo u situaciju da smo društvo koje mnogo malo čita. Kao da u društvu postoji skrivena propaganda protiv čitanja. Radi se na tome da sve teče po inicijativi medija koje gube vrijeme. Na taj način smo izgubili osnovno bogatstvo. Mi kao narod malo čitamo. Razvijene zemlje više čitaju od nas. Oni su shvatili – ako hoće da se razvijaju, neophodno je da mnogo čitaju.
Čitanje je Allahovo naređenje, ali muslimani ne čitaju više nego što to čine ljudi razvijenih zemalja, koji su u ovom slučaju, nemuslimani. Zar nije trebalo da ovu naredbu izvršavaju muslimani više od ostalih. Prva zapovijest Kur’ana dovoljno nam govori kakvu važnost islam daje obrazovanju čovjeka i gdje leži najveći uzrok uspjeha. Prvo što je Allah dž.š. tražio od svog poslanika Muhameda. S.a.v.s. nije bilo ni klanjanje namaza ni post, niti bilo šta drugo osim slijedeće: „Čitaj (uči) u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna! (el-Alek, Ugrušak, 1-5 ajet).
Raditi i na dozvoljen način zaraditi je takođe, Allahovo naređenje. Međutim, Japanci, Nijemci i Amerikanci više rade od nas. Naravno, oni se razvijaju, a mi se ponosimo uvozom njihovih novih pronalazaka i proizvoda. Najveći neprijatelji islamskih zemalja nisu Jevreji, Grci i evropske zemlje. Pa čak i spoljašnji neprijatelji nisu štetni koliko se misli. Tražiti neprijatelja vani znači bježati na lakšu stranu. (Kovakli, 2000:114).
Pravi neprijatelj muslimanima je neznanje, lijenost, ne čitanje i nenadmetanje sa svijetom. Bacon kaže: „Znanje je snaga“. Znači onaj ko ima znanje posjeduje i tehnologiju i snagu i vlast u svojim rukama. Naravno da je onaj ko zna moćniji od neznalice. Izvor znanja je „knjiga“. Što se tiče ljubavi prema knjizi i čitanju, tj. sklapanju prijateljstva s njom, treba da smo dobrovoljni i zainteresovani. Treba da nam „najbolji drug“ bude knjige. Upoređivanja zemalja, što se tiče čitanja za 1995 godinu, pokazat će nam „ko koliko čita i zašto je uspješan“.
Prema jednoj statistici: ko koliko daje novca za knjige u svijetu, proporcionalnost je sljedeća. Jedan Norvežanin daje 137 dolara, Njemac 122 $, Belgijanac, Švicarac i Austrijanac nešto više od 100 $, Amerikanac 95 $. U svijetu potrošnja za knjigu po osobi godišnje iznosi 1,3 $. Jedan Turčin za knjigu daje 0,45 centi godišnje, znači manje od pola dolara. Upoređenja radi jedan Norvežanin čita 300 knjiga više od Turčina. Sigurno da su Norveška, Njemačka, Amerika i Japan pune učenijim ljudima. Oni koji imaju znanja svakako da će biti uspješniji (na ovom svijetu) od onih koji manje znanja imaju. Najveći indosament (prenos) knjiga pripada Americi sa 25,5 milijardi dolara. Ameriku slijedi Japan sa 10,5 milijardi i Njemačka sa 10 milijardi dolara. Ove tri zemlje drže u svojim rukama više od pola svjetske pijace knjiga. Na primjer 1997. Godine u Njemačkoj je štampano 80 hiljada knjiga, a u Turskoj iste godine broj štampanih knjiga je iznosio blizu 6.000 (Turkiye, 17 Kasim 1996) Turska, (slično ako ne i gore je stanje u državama na Balkanu) kao što je to u vezi čitanja, knjiga, novina i revija, također nije na nivou razvijenih zemalja što se tiče riječi i izraza u školskim knjigama; kao što se ne natiče na polju industrije, komunikacija, nauke i reformi, također se ne natiče na polju čitanja, što je još i lošije – ne brine o tome.
Samo se pitamo: „Zašto ne napredujemo?“
Gdje se vidjelo da se jedan narod koji je pun neznalica razvio i da se natječe sa svijetom? „Zar su uopšte isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? (Ovo pitanje nam postavlja naš Gospodar koji sve zna, a odmah iza toga daje odgovor.“… Reci: Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju“ (Ez-Zummer, 9 ajet).
Nije dovoljno samo čitati, treba se naučiti razmišljati, treba proizvoditi nove ideje, sačiniti nove analize i sinteze i učestvovati u otkrićima i pronalascima. Koliko imamo političara, mislilaca, novinara, poslovnih ljudi i pedagoga čija se mišljenja, analize i disertacije uzimaju ozbiljno (čija riječ prolazi) u svijetu? Primorani smo da budemo društvo koje čita, razmišlja, proizvodi ideje koje će svoje ideje primijeniti u praksu. (Kavakli, 2000)
Nije slučajno da se u najrazvijenijim i najjačim državama u isto vrijeme najviše čita i štampaju knjige. Kao i kod svake sposobnosti, i razvijanje sposobnosti čitanja moguće je uz strpljenje i redovnu primjenu.
Ono što vidimo daje nam iskustvo, a ono što čitamo daje nam nauku i znanje. Prva tajna uspjeha je podupreti iskustvo znanjem, ili ojačati znanje iskustvima. Zbog toga je svakom čovjeku potrebno čitanje.
Postavlja se pitanje kako povećati ljubav prema knjizi i čitanju?
Postoji veliki broj primjera, za početak uvrstiti knjigu kao standardni poklon u raznim situacijama, učlaniti svoje dijete u biblioteci, čitati zajedno, razgovarati o pročitanoj knjizi, nagrada za svaku pročitanu knjigu itd.
Izvori:
Halid Ertugrul, Kako da usavršimo sami sebe (Novi Pazar 2006)
mudrosti.org/citati-o-knjigama
Pripremio: Sanel Haliti
Akos.ba
